utorak, 6. listopada 2020.

Kitana Žižić | Ruža na haubi


Koliko mi ta ruža ne da mira…..

Zapravo to je nešto skoro najljepše što sam o pravoj ljubavi čula. Ja sam uvjerena da je prava, a kakvom bi se pokazala da je realizirana, e to baš i ne znam. Ali znam da, iako je na mojim leđima nasjelo više od šest desetljeća, još uvijek me pitanja i teme ljubavi najviše zaokupljuju.

Možda sam nezrela, možda sam previše očekivala, možda mislim da sam donijela mnoge pogrešne odluke, možda sam dopuštala da me lijepe ljubavi izbjegnu. Koliko tih možda...

Moglo bi me se nazvati i čuvaricom tuđih ljubavi. Jer, ne zaboravljam tko je koga volio, čija ljubav nije bila uzvraćena, simpatije koje su nosili u sebi oni koji su se družili sa mnom, pa i oni koji su bili samo znanci iz mog okruženja, a sve to pamtim od vrlo rane mladosti.

Posebno sam pratila one zabranjene ljubavi, za koje sam bila uvjerena da ih se ne bi smjelo osujećivati. I to često upravo od onih, koji su zaljubljene najviše voljeli. Ili trebali voljeti.

I opet možda. Možda nisu znali da griješe. Mislili su da rade najbolje za svoju djecu. Htjeli su ih sačuvati od razočaranja, promašenih života, nesretnih brakova, a priuštili im možda upravo to.

Neki tvrde da ljubavi ne treba slijepo vjerovati. Njeni migovi mogu navesti na pogrešnu stazu. Ali zar nije potrebno u nevinoj dobi pustiti mlade da slobodnije lutaju i uživaju u najljepšim danima prvih ljubavi. Zar je moguće da još neiskvareni životnim iskustvom povrijede jedno drugo?

Nisam protiv razgovora i savjeta. Znam da mladost teško sluša i razumije savjete, koji se kose s njihovim željama, ali drastične mjere poduzeti da se u začetku ubije nešto tek rođeno, ne mogu shvatiti. Zabrane rađaju otpor, otpor može sunovratiti budućnost ravno u ponor.

Moja mama je imala rodicu, koja je dugo živjela u inozemstvu. Kad su roditelji odlučili vratiti se u rodni kraj, ona je upravo bila u osjetljivim godinama, na pragu djevojaštva. Srce je zaigralo i ljubav je bila uzvraćena. Oboje mladi, lijepi, očarani dotad nepoznatim osjećajima. Samo su željeli što više vremena provoditi zajedno.

Da bi udaljili svoju jedinicu od njenog, po njihovim mjerilima nepoželjnog izabranika, poduzeli su bez imalo dvojbe, drastičnu mjeru. Odselili se u Zagreb. A pod izgovorom da sve što rade, rade samo za njeno dobro. Zagreb je glavni grad, nudi bezbroj mogućnosti, izbor fakulteta koji će je pripremiti za profesionalnu ulogu, koju želi igrati u životu.

Da. Zagreb je velegrad i lijep. Bučan i podatan, prepun izvora raznolike zabave za mlade ljude. Ali kad srce krvari, koliko mu sve nuđeno išta znači? Dani teku, studiranje napreduje, poznanstva nova se sklapaju, a daleka ljubav bez nade u ostvarenje polako se gasi i nesuđeni izabranik sklapa brak s drugom ženom. Koji je kasnije propao.

Mnogo godina je prošlo kad je njihova kćerka posjetila rodno mjesto roditelja s mužem, koji joj je mogao biti sin. Šetali su zagrljeni, izgledali zaljubljeni. „Ljudska srca ne poznaju kalendar“, svidjela mi se ta inačica iz filma „Hondo“, drugim riječima ona poznata „Ljubav ne pita za godine“.

I ja sam se ponadala da je sretna, ali trajalo je kratko. Naglo kako je započelo, naglo se i završilo. Kasniji događaji su potvrdili slutnje da je bio prevarant i lovac na miraz. Slijedili su njegovi brakovi sličnog karaktera i s istim završetcima.

Ona je ostala sama s kćerkom. Umrla mlada. Bila je predivna osoba, koja je svoje zdravstvene probleme podredila majčinim da bi je do samog kraja njegovala s velikom ljubavlju. Tek je nakon majčine smrti otišla liječniku. Za nju prekasno.

U bliskom odnosu bila je s prvom rodicom, koja je živjela u Ogulinu. Redovno su se svakog ljeta družile u Hvaru. Upravo ta rodica joj je bila i kuma na vjenčanju u Zagrebu, prilično neugodno iznenađena kad je upoznala mladoženju, koji je izgledao kao dječak. Nisu pristajali jedno drugom, usprkos mladolikom izgledu mlade. 

Ali ako je mlada sretna, bit će i kuma.

A i kuma ima sličnu priču. Drugačiji je bio tijek događaja, ali suština ista. Zaljubila se u mladića jednog ljeta i započela vezu, koja je potrajala. Naročito što se njihovih osjećaja tiče.

Ona visoka, zgodna i neodoljivo simpatična, on crnomanjast i niži od nje. Njihovoj ljubavi i očima nezasićenim rutinom, to nije smetalo. Našli su se, prepoznali i htjeli ostati zauvijek zajedno.

Ali, opet neki ALI ili MOŽDA? On je bio iz moćne obitelji, koji nisu podržavali njegov izbor. Trovali su im odnos na svake načine, dok ih nisu porazili. 

Ne mogavši ga zaboraviti, u drugima je tražila njega. Zabavljala se s mnogima, ali njega nije  pronalazila. Ono njegovo što je trebala i voljela. On je osnovao obitelj s drugom u malom mjestu, gdje su se oni upoznali i zavoljeli.

Ona se upustila u vezu iz koje je dobila kćerku, u malo kasnijim godinama. Nije se udala i (koliko znam), neko vrijeme je živjela kod svojih roditelja. Kasnije su počeli zajedno živjeti i odgajati kćerku, ali nisu se vjenčali.

Uvjerena sam bila da ona to ne želi, ili ne mari za to, ali kad sam je jednom upitala zašto nisu sklopili brak, kad su tako dugo zajedno, odgovorila mi je: „ Da ti pravo kažem, nikad me nije ni pitao.“

Možda se samo šalila, možda i nije.

Ali kadgod posjeti Hvar, na haubici auta je čeka ruža. Zna od koga.  

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.