Patnje mladog autora

Utjecaj disleksije na život jednog disleksičara

Piše: Jelena Hrvoj  

5. – 11. listopada je „Tjedan disleksije“. Kao punokrvni disleksičar s pedigreom svake godine osjećam potrebu ispričati jedan mali fragment svog odrastanja s ovom nimalo zabavnom poteškoćom. 

 

Već sam stotinu puta napomenula kako nekad u našem podneblju gotovo nitko nije bio upućen u pojam disleksije (poremećaj čitanja) i disgrafije (poremećaj pisanja). Na žalost, imam osjećaj da i danas mnogi ljudi nisu dovoljno senzibilizirani po tom pitanju.

Pa, kako je bilo odrastati s disleksijom? Na ovo ću pitanje odgovoriti bez previše ustručavanja. Bilo je podosta teško. Posebno djetetu koje je pokazivalo interes za pisanu riječ. U nastavku ću vam napisati nekoliko iskustava koja su me obilježila do kraja života. 

 

Sjećam se kao da je bilo jučer. Bilo mi je sedam ili osam godina. S obzirom na to da sam školu upisala ranije, čitanje na glas mi je već trebalo biti na nivou. Između ostalog, pohađala sam izvannastavne tečajeve engleskog jezika. Bili smo malena grupica u kojoj su se nalazila djeca različitih dobnih skupina. A sad vas odvodim direktno u sjećanje. Gradska čitaonica i knjižnica. Noć. Sjećam se onog famoznog mirisa knjiga koji je djetetu izraženiji nego odrasloj osobi. Sjećam se jakih neonskih svjetiljka na plafonu i igračaka u desnome kutu čitaonice na koje mi je pogled malo češće lutao. Bio je tu i veliki šareni plakat ispunjen jesenskim lišćem i nas nekoliko koji smo sjedili oko spojenih stolova. Ja sam bila najmlađa i najmanja u grupi. Trabunjala sam engleski jezik jako solidno za tako mladu dob jer, pa, Cartoon network...

Prisjećam se i tog nemilog trenutka kad je ispred mene, u radnoj knjizi, stajao tekst, a učiteljica rekla, „Hajde, Jelena, ti čitaj.“ U tom trenu nestalo je sve. Knjižnica, mrak, neonska svjetla, plakat i igračke. Postojao je samo tekst i moja, tad neznana prijateljica disleksija. Prva riječ u tekstu. Prva! 

Gledala sam ta famozna slova i pokušavala otvoriti usta. No, nešto se događalo. Bila je to riječ koju nisam mogla izustiti. Nikako. Jedan malen dio mene valjda je znao da nešto nije kako treba i da ću se osramotiti ako izgovorim naglas. Nisam sigurna zašto jednostavno nisam pročitala što sam vidjela, ali nisam. I ma koliko puta čitala riječ, moj mozak nije mogao shvatiti njezino značenje. Nakon trećeg učiteljičinog pitanja u knjižnici se pojavilo hihotanje koje je sporo prelazilo u smijeh. A ja? Ja sam postajala sve manja i manja do trena u kojem sam odlučila briznuti u plač.

Zbog jedne jedine riječi. 

 

Sad to zvuči banalno, ali kad si dijete, ti maleni neuspjesi su poput domino kockice koja ruši sve pred sobom. Negdje između riječi, smijeha i suza sam po prvi puta shvatila da možda čitanje naglas nije rezervirano za mene. A sa spoznajom pojavila se i ideja da sam možda gluplja od svih u toj prostoriji. Teška je to samoosuda za jedno dijete. 

 

Slične scene odigravale su se svako malo kako bi godine prolazile. Ja sam bila prisiljavana čitati na glas pred razredom i osjećala bi se strašno glupom i nesposobnom. Naravno, nikad to nisam nikome rekla. Jednostavno sam se užasavala smijeha vršnjaka i postajala manja od makova zrna kad bi učiteljice pitale „Tko će čitati?“, pa odabrala mene. 

 

Sve se to nastavilo i gomilalo u srednjoškolske dane, a izjave poput: „Hajde, Jelena, ne glupiraj se. Nisi glupa. Čitaj kako piše. Hajde, što čekaš?“ postale su nešto što je počelo stvarati averziju od pisane riječi. Sve do trena kad sam bila četvrti razred srednje škole. Dakle, već formirana osoba. Sjećam se da smo stajali u prolazu između škole i tvornice. Grupica pubertetlija. Sjećam se i da je do nas došao jedan dečko iz trećeg razreda. Nije ga bilo u školi dva dana i u tom su ga trenu roditelji doveli. Čini mi se da je bio veliki odmor. Nebitno. Stigao je i ponosno se pohvalio kako ima disleksiju. Gledali smo ga kao telad dok je objašnjavao kako su ga mama i tata odveli u Sloveniju na testiranje i sad ima papir koji dokazuje kako ima disleksiju i da se učitelji moraju prema njemu ponašati drugačije. Objasnio nam je i što je to disleksija. I u tome trenu se u meni nešto prelomilo. Gdje je moj prokleti papir? Sad kad sam četvrti razred, maturantica, gdje je taj prokleti papir? Gdje je on bio cijeloga života da me zaštiti od smijeha i blesavih konstatacija? Da sam imala taj jedan vražji papir ne bi bilo smijeha, ni suza. 

 

Ali papira nije bilo. Nema ga ni danas. Ali je ostalo nešto. Trauma i nesigurnost. I ma koliko ja bila brbljava i komunikativna, u trenu kad bi morala pročitati neki tekst, pa i svoj, naglas – nastaje kaos. Slova plešu, riječi postaju besmislene, svijet oko mene nestaje. 

 

Ali usprkos disleksiji, dokazala sam sebi da me ona ne mora definirati. Da, ovog trena čitate moj tekst. Možda ga ne mogu pročitati naglas, ali ga pišem. I voljela bi se vratiti u tu famoznu knjižnicu, tamo pored plakata s lišćem ispod neonskog svjetla i položiti ruku na leđa male mene. Samo bi joj se nasmijala i namignula joj. Voljela bi se vratiti u četvrti razred, tamo za vrijeme velikog odmora i lupiti samu sebe u rame. Reći si da mi jedan papir ne mora služiti kao zaštita i da će sve biti dobro. Gle, Jelena, ti koja ne znaš čitati, jednog ćeš dana pisati tekst o tome bez srama i iza sebe ćeš imati pet objavljenih romana. Pobogu, bavit ćeš se književnošću. 

 

Dobro je. Danas je dobro. Ali voljela bi da neke nove generacije ne moraju osjećati taj gorak okus srama i zato se nadam da će senzibilizacija i edukacija o disleksiji i disgrafiji jačati. Nadam se da će netko pročitati ovaj tekst, staviti ruku na leđa svome disleksičnom djetetu i jednostavno reći „Ne brini. To je normalno. Možda ćeš jednoga dana biti pisac, disleksično moje.“