Igor Petrić | Izgubljeni svijet

Poklanjam ti samoću

uredno upakiranu u najfiniju tkaninu,

svoje ruke 

i riječi od kojih se nerado odvajam.

Radi s njima što hoćeš.

Baci ih ili vješto upotrijebi,

meni je svejedno. 

Sjeti se ponekad priča o postanku, 

odrastanju.

Nemoj ih puno mijenjati 

i nastavi dalje.

Ako želiš, na kraju,

baci se na postelju od stakla

i ne zaboravi spomenuti moje ime.

Možda uspiješ 

probiti sve barijere na putu prema dolje.

Možda uspiješ osvojiti svijet.

Možda …

Godinu za godinom

i tako tisuću puta

pokušavao sam napraviti nešto,

a sada ti prepuštam sve.

Ovo svijet je tvoj,

u njemu rasti, 

uživaj,

ja vraćam se kući.