Franciska Poppins c. Dragutin Tadijanović | Klizim u dan, u prvi bijeli dan

Klizim u dan, u prvi bijeli dan

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

s ovom tugom koju žuljem tkam.

moja mati bijelo platno tka.

Moj umorni um i klonulo moje srce

Njen pognuti lik i prosijede njene kose

odavna su već smrvljeni borbama.

odavna je već zališe suzama.

Dah lokomotive miluje svo moje stradanje...

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem

s prozora me zove magla

po snijegu što vani pada

u bjelinu bez kraja, u bjelinu bez kraja...

u tišini bez kraja, u tišini bez kraja:

nikoga nigdje... trudi... uzalud...

Anđeli s neba, nježnim rukama,

zaspali svi su anđeli... sad konac...

spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju

pazeć da ne bi zlato moje probudili.

je li se... srsi... zlato moje probudilo?

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Klizim u dan... moj zadnji, bijeli dan

moja mati bijelo platno tka.

s ovim šumom koji tka mi um... 

O, majko žalosna! kaži, što to sja

o, sine medeni... mir je to što sja

u tvojim očima

u mojim očima...

dugo u noć, u zimsku bijelu noć? 

spaaavaj... šum... noć... um klizi mi u

(Franciska Poppins) (Dragutin Tadijanović;

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, 1931.)

_______________________________________________________________

* Prilog „Bijelom platnu“ (Kvaka; 3.10.2020.)