Otvorim prozor, ulazi jesen,
zrak me jutarnjom svježinom kupa.
Livada, ptica, u kljunu kesten…
Od rose vlažna drvena klupa.
Gavran se glasa, ispija rosu,
tamna se pera na krilu sjaje.
Sunce mi zlato po kosi prosu,
svjetlom dotaknu, da l' nadu daje?
Nadu u život, što nosi sutra;
bolja vremena bez tuge i bola?
Ostaje sjeta, samotna jutra…
Noći. Zvijezde. Nebeska kola.
Pogled da svrnem nebeskom hramu?
Prolaze dani, a tebe nema;
teško je jutrom tjerati tamu.
Humak. Svijeća. Bol. Krizantema…
© Sonja Smolec, iz zbirke "Pričam ti..."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.