nedjelja, 20. rujna 2020.

Vedrana Đurđević | Odavno, kao ludi


Odavno smo zaboravili maštati nedjeljom,
Ne mrziti ponedjeljak,
Sebe i druge.
Odavno su nestale mile i tople riječi,
Beskrajni zagrljaji utopljeni u otkucaje srca.
Odavno nas je obuzela hladnoća.
Odavno smo izgubili putokaze,
Pa lutamo prošlim životima koji nas plaše i vuku u sunovrat.
Odavno trošimo vrijeme na mjestima gdje nas nema,
Pa nas je sve manje na mjestima gdje treba da nas bude.
Odavno je sve nestalo.
I ovom prokletom tišinom odjekuju samo balade o nedostajanju. 
Odavno se otimamo ljepoti,
Životu, ljubavi i snovima. 
Kao ludi ušivamo iskrzane duše.
Kao ludi ćutimo riječi koje nas guše.
Da ne povrijede...
Da ne pretjeraju...
Da ne otjeraju...
Pa nas noću bude,
Pa kao ludi lajemo na zvijezde i na mjesec.
A i ja sam odavno odlutala.
Odavno nisam voljela,
Odavno nisam drhtala od ljubavi.
Odavno, u mašti, nisam zaboravila na vrijeme.
Odavno se nisam gubila u dubinama tuđih očiju.
Odavno nisam grlila jako.
Odavno nisam nedostajala.
Odavno...
Ali gledam te.
I mislim.
Ipak, vrlo brzo bih mogla da te volim.
Da sanjam i da te tražim.
Mogla bih da se budim srećna,
I dane utapam u osmijesima.
Vrlo brzo bih mogla da drhtim kada ti čujem glas.
Mogla bih na tvom ramenu da maštam.
O tebi, o sebi, o nama.
Vrlo brzo, mogla bi nas obuzeti struja ljubavi.
Snažna i nemirna. 
Da nosi.
U nešto novo, nepoznato.
Ipak, vrlo brzo...
Mogli bismo se prepustiti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.