Kolumne

nedjelja, 20. rujna 2020.

Matija Brcković | Ulice našeg djetinjstva


Postoje mjesta koja u nama ne bude uspomene. One u njima zapravo vječno kolaju i prkose. Takvo je mjesto ulica mog djetinjstva. Iako pomalo zabačena i ne pretjerano duga, bila je sasvim dovoljna da se u njoj oblikuje zaseban svijet, i moj i tuđi. Nije to samo nakupina kuća s brojevima koje umiruje dotrajala cesta i nadopunjava bliski pejzaž. To su tisuće pripitomljenih prizora, moja najintimnija panorama i epicentar mnogih, meni znanih života. Moje prvo i najdraže utočište.


Njoj dugujem prvi osmjeh i suze, gorka razočarenja i dječja nadanja.
Ona je nepresušni izvor mojih nevinih maštanja, glavni uzrok razbijenih koljena i najljepša  obmana.

Bila je moja prva učiteljica, a ja njezin najodaniji štićenik. Ostala je i danas, daleko od nedaća i zaborava, mural ucrtan duboko u srce. Susjedne su se ulice činile poput strašnih i mističnih mjesta koje bih promatrao s poštovanjem, pomno pazeći da slučajno ne zakoračim van linija meni poznatoga. Ako i bi nogom kročio u teritorij druge ulice, trkom bi se vratio. Drhteći, kao da sam učinio kakvo zlodjelo. Jednako strašnima činili su se i automobili koji su bezbrižno jurili glavnom cestom koja je, osim u središte mjesta, prema mojim tvrdim uvjerenjima vodila u bučna i neprijateljska prostranstva. Tek bi smotano gledajući u tatin dalekozor neometano proučavao sve što se dalo vidjeti prostim okom i tako gasio znatiželju što je u meni neprestano klijala. 

Svakodnevno bi me hodočašćenje s jednog kraja ulica na drugi uvijek iznova veselilo. Otkrivao bih zakutke koji su mi do tad nekim spletom okolnosti promaknuli, gradio nevidljive bedeme na izlazu iz ulice i davao vrijednost stvarčicama koje bi nalazio uz rub ceste. Nepoznate prolaznike gledao bih kao potencijalnu ugrozu, kako samo meni poznatih pravila, tako i ozračja koje sam stvorio. Oduprijeti se nisam mogao samo majčinu pozivu i noći koja bi nad ulicom navukla svoje tamne kulise.

Postoje mjesta koja u nama žive i odupiru se toj nemani zvanoj život. Iako pomalo svojeglava i ne pretjerano važna, dovoljna su da se u njima oblikuju čitavi svjetovi, i naši i tuđi. Čak i sada kada se više ne libimo ići van njihovih granica, ne obraćamo pažnju na zakonitosti koje vjerno čuvaju i ne trčimo u njihov zagrljaj. Takva su mjesta ulice našeg djetinjstva.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.