ponedjeljak, 21. rujna 2020.

Oleg Antonić | Rijetki svati



Ginkgo i Pršljenka Frrroja
od prvih ljubuju dana.
Koloplet njihovih grana
putenog javno je kroja.

Smaragdno njemu je tijelo
samo dok nije mu zima.
Njezina bujna se plima
vazda prevaljuje smjelo.

Svakom tko lizne mu kožu
protokom nabreknu žile.
Kad kroz nju se prsti razmile
blaženu zateknu ložu.

Jedno se drugim sladi
u podnožju skritog brijega.
Djecu mu štiti od snijega,
lepezama njenu on hladi.

*

U tangu jave i noći
Ginkgo je dvodomna zvjerka.
Muško i žensko se mjerka
ravno s pozicija moći.

On će: - Možda bih dao sjeme
k tebi da život skrene!
Ona pak vraća: - Bez mene,
gdje ti je staza kroz vrijeme?

U Frrroje, pri drugoj strani,
čeljad je dostatno cijela.
Mogla bi, kada bi htjela,
trajati samo na hrani.

I premda bi prugom glađe
(tijekovi Jina i Janga
ovdje su ponornog ranga),
lijevati bližnjem je slađe.

*

K'o Jela i Bukva u Lici
kad zagrle jednako vrijedno,
i Pršljenka s Ginkgom jest jedno:
tonika razlegloj slici;

gdje vrtlogom harfa se glasa
da nadima Himalaju;
gdje orgulje misli o raju
posegnu dublje od basa.

Raspolućen čovjek tu kroči
sav smantan od kipućeg mira.
Otpušta sjene kumira
dok cvatu mu zelene oči.

Blistavi taj estuarij
suklja i vrca u mjestu.
Našemu doprhne tijestu
tek poneki srh za herbarij.

*

Ginkgo i Pršljenka Frrroja
med nama rijetki su svati.
Jedva da itko ih prati
u carstvu tom roda i broja.

Preveć u njima je srama.
Golo im sjeme priječi
na svijetu da dođu do riječi.
Tek ukrase predvorja hrama.

Ispadnu trinaesto prase
u kaljuži kritoteškaša.
Klinč kad je žučnih međaša,
porugu navrnu na se.

Pa ipak, za inat svoj buci
„moje“ i „tvoje“ gdje lupa,
još tajno stoluju skupa
u šuštavoj kitajskoj luci.


_____________________________________________________________________________________________________


* Imena glavnih junaka zapisana su fonetski, točno onako kako ih se čulo izgovorene u usmenoj predaji. Razložno je pretpostaviti da se „Ginkgo“ odnosi na vrstu Ginko biloba, listopadnu golosjemenjaču koja se u prirodi bilježi tek na rijetkim i zabačenim staništima ovećeg područja nazvanog „Kina“ na gredici zvanoj „Zemlja“, gdje se također relativno često pronađe i kultivirana u parkovima umjerene klimatske zone. Nejasno je, međutim, na koga se točno misli pod imenom „Pršljenka Frrroja“. Naime, aktualna botanička nomenklatura poznaje samo vrstu Sciadopytis verticillata, tzv. „japansku pršljenku“; vazdazelenu golosjemenjaču i u hortikulturi relativno rijetku, a u prirodi strogo ograničenu samo na nekoliko grumenčića koji ponešto strše na spomenutoj gredici. Stoga riječ „Frrroja“, koja se čula sasvim jasno artikulirana s dugouzlaznim naglaskom na prvom slogu uz produženo trajanje na glasu „r“, ostaje ovdje zagonetna, ukazujući tek na mogućnost postojanja još jedne filogenetske linije iz istoga botaničkog roda koju tek treba taksonomski opisati, pa spoznati njezinu evoluciju i ekološke uvjete u kojima obitava. Za buduća istraživanja možda je korisno ovdje još pribilježiti da ime „Froja“ u istom zakutku našeg vrta nosi i drevno božanstvo koje pjesmom pomiče planine.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.