utorak, 8. rujna 2020.

Sven Adam Ewin | Hod


Klimam ko svaki starac. I to ne mogu skriti.
Klackam ko klackalica tu svoju staru skelu.
O, Bože, podsjeti me: kad se to moglo zbiti?
Taj prvi klim-klim korak u staračkom mi tijelu.

Uzalud pokušavam sa mlađim hvatat korak.
Krenem, ali ne mogu. I dođe mi da plačem.
Uzalud pokušavam. Moj pokušaj je gorak.
Uspijem jedan korak. Pa zaklimam još jače.

Moj elegantni šešir, (nekad šminkerska roba),
Evo, i on se klima, na glavu kad ga stavim.
I stalno mi (dok truckam zbog rasklimanog zgloba),
U ritmu klackalice - poskakuje na glavi.

I uvjeren, dok hodam, da netko baš to prati,
Ja šešir pridržavam. I dok se tako mučim,
Uvijek se nađe netko da pogrešno me shvati
I pozdravi me usput, svoj šešir dotičući.

I netko bi sa strane, koji to pomno mjerka,
Mogao sebi tiho promrmljati u bradu:
- Čini se da je stari neka velika zvjerka,
Kad ga u ovom gradu - toliki ljudi znadu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.