Maja Šatalić | Jesen

Šušti.

Odmahuje ljetu tjerajući ga u zaborav.

Dovikuje svijetu korak prav

I bojama pršti.

Neugodnu briše vrućinu,

Mirisnu hladnoću šalje.

Baca lišće u visinu,

Pokretima pleše dalje.

Vijori cestom, puše, kiši,

U oblaku se vidi jasnom.

Šibljem šušti ushićena,

Pjevajući pjesmom glasnom.

Raskošna je, al' i sjetna,

Mislilaca česta tema.

Dječja lica gleda sretna, 

Kroz školska ih vrata sprema.

Pa polako vjetrom kruži

I po hrastu i po ruži,

I sve jače, i sve jače,

Huči, tuče, urla, plače.

Oblak otvoren je rukom njenom,

Kist sad nebom sivim piše,

Trag povuče crnom sjenom,

Začuju se tihe kiše.

Misaona, tiša, sama,

Dok miriše gdjekoji kesten,

Grli ljude kao dama,

Predivna nam došla - jesen.