utorak, 22. rujna 2020.

Ivana Seletković | Temperament čovječnosti i(li) drugo lice iskupljenja



Film Šaulov sin (L. Nemes) reprezentativno pokazuje ne samo preživljavanje nego i antigonsku borbu vraćanja dostojanstva onome kome je ono već oduzeto. Osjetila glavnog lika su oguglala, nestala je borba za opstanak vlastitog bića jer ambijent bivanja je uništavajuće sirov.

Je li moguće mrtvog čovjeka stavljati ispred sebe živućeg kad je kazna tako očekivana?

Sonderkommando možda ne želi sebi smiriti savjest jer on ne čini ništa u čemu njegov glas ima funkciju, on je tihi radnik abnormalne mehaničke fizičke pripravnosti ali uništenog duha, njegovo jastvo je izgubljeno do onoga trenutka kada uočava da nekoga može dostojno pokopati, ali i to je samo zabluda. Međutim, ono što je najvrijednije u čitavom procesu apsurdne bezizlazne situacije je dostojantvo mrtvog dječaka. Barem jednoga u nizu onih koji su bez traga nestali. Taj dječak je najprije postojao živuć, podsjećajući da se u nehumanim i zato očekivanim okolnostima može ipak dogoditi nešto nepredviđeno. Ali njegov život je kratko trajao. Ta kratkoća je ipak othrvavanje od očekivanog.
Šaul želi spasiti to tijelo.

Zašto je došlo do prijenosa oduzetog dostojanstva živućeg, onome mrtvome? Je li to savijest; onaj posljednji glas koji se grčevito bori u jednom apsurdu življenja koje tek čeka da bude prekinuto? Zašto je taj čin toliko značajan? 
Iskupljenje duša tolikih bez groba, bez tijela, uskrsnulo je u tijelu dječaka. On nije sredstvo i cilj apsurda već je reinkarnacija zatomljene želje, za sinom, za obitelji, za onim što je toliko važno živućem čovjeku. Tada kada Šaul želi pokopati mrtvoga- dostojanstven pokop je želja da jedno tijelo bude spašeno onda kada tolika ne mogu biti.
Tek ovdje, Šaul osječa da ima pravo  na vlastito mišljenje; pravo na izražavanje mišljenja značajno je jedino ako smo u stanju da imamo vlastito mišljenje (Fromm).
Je li to glas razuma ili neka suluda želja koja naginje tome da  Šaul prije vremena presudi sebi smrt kažnjavanjem od strane nadređenih?
Fromm piše da razum zahtjeva uočavanje veze i svijest o svome ja.

Ali Šaul svoje ja ne iskazuje jer ne smije sve do tog krucijalnog trenutka spašavanja. Ako je Šaulov razum bio pomućen radi toga što je ambijent nehuman njegov postupak je ipak razumski razrađen i s jedne strane briše nečovječnost. Dva sredstva u kojima nije bitan identitet dobivaju smisao očovjekovljenog. Šaul i dječak. 

Upravo Rosen (Dostojanstvo) i Kant bi zaključili kako se tim činom briše nehumanost u kojoj čovjek biva samo sredstvom. Niti jedan čovjek ne smije biti sredstvo jer čak i Deklaracija o ljudskim pravima izričito nalaže dostojanstvo kako imanentnost svakog čovjeka.

Trostruko poniženje djelatnog čovjeka u ovom filmu je poniženje koje je uslijedilo prisilom rada kojom je samo odgođena smrt, samim radom s mrtvima-čišćenje prostora od mrtvih, od sunarodnjaka protiv kojih prvim poniženjem djeluje te samom prisilom boravka u tome zloglasnom prostoru.
Tim trostrukim sadizmom kojem je podvrgnut Šaul oduzeta je mogućnost samoodređivanja. 
Na naknadu tome, dolazi Šaul tek kada želi pokopati onoga koga smatra vlastitim sinom. Uopće nije važno da li je dječak uistinu Šaulov sin. Važan je čin „dostojanstva koje se mora potvrditi radi samog sebe“ ( Veritas Splendor- Dostojanstvo, Rosen).
Šaul smatra da je njegova dužnost koju sam sebi pretpostavlja  pokapanje prema židovskim običajima.

Etimološki gledano pak „deontologija“ je učenje o dužnostima, te u stvari postoji načelna razlika između teorija zasnovanih na dužnosti i teorija zasnovanih na pravima. (...) mi imamo dužnost da se prema telima umrlih odnosimo s dostojanstvom naprosto zato što u načine na koje imamo dužnost da postupamo spada i to da izvršavamo radnje kojima izražavamo  naše poštovanje. (Rosen, Dostojanstvo)

Ova dužnost koju osjeća Šaul je etički koncipirana dužnost koja ne očekuje korist već je uzročno-posljedični kodeks ponašanja prema mrtvome.

Ne odlikuje li se taj čin i milosrđem?
Dakako da da. Ali to je i znak pripadanja čovjeku. Jedini način da Šaul dosegne svoju ljudskost jest upravo taj čin. Njegova sloboda je anulirana. On ne posjeduje ništa niti ima slobodnu volju, njegov život čeka, kako rekosmo, na vlastitu smrt.

Što onda preostaje? Kakva borba?

Automatizirani pojedinac ne može ostvariti vlastitu slobodu nikakvim automatizmom, zato uz želju za pokapanjem mrtvog tijela dolazi i ona za bjegstvom, iluzorna kao i prvotna. No, uz te dvije možebitne slobode, ona koja je oivičena moralom jest bit Šaula kao čovjeka. Ono što je moralno mora biti u čovjeku jer moral jest odlika čovještva (sjetimo se Kanta). U toj etičkoj opasci, ogleda se jedini mogući (s obzirom na ishod Šaulovog života) ishod etičke slobode koja je u Šaulu. Ako se nekome ukine sloboda izražavanja misli ukida mu se sloboda. Šaulu je na trenutak bila dopuštena ta sloboda. On se obraća s nakanom. Moral je prodro u pustoš.

Pakao može biti i u tebi, kažu. Ali pakao nije u Šaulu, u njemu je pustoš, pakao je oko njega. Ako je u njemu pustoš, onda je ona naprasno naseljena moralom jer se pojavila solidarnost kao naknada za anarhiju i pakao oko njega.

Zato njegov život poprima obličje smislenog u shemi: misao, riječ, djelo, molitva. Završnu riječ – molitvu, bi trebao imati rabin.

Dakle, u tom činu se također nalazi Šaulov etički kodeks. Čovjeku bez facijalnih ekspresija, u prostoru naseljenim zvukom užasa tišine osim radija koji se čuje na kratko, ipak se rađa misao kao otkrivenje slobode. Sama misao je potčinjena samo njemu, ono izvanjsko u nju ne mora prodirati.

Znamo li šta Šaul misli?

Ne znamo. O Šaulu se gotovo ništa ne zna. Osim imena. Šaul.

Šaul je kralj, koji pred kraj života nije bio vjeran Bogu. Ali Šaul je prvi izraelski kralj. 
Ovaj Šaul je čovjek dobre nakane.

Što može očekivati za uzvrat?

Ništa. 

Što je mislio dalje? Zašto dječaka mora ispratiti baš rabin molitvom i židovskim ispraćajem?
Zato što je metafizika dijelom bivstvujućeg koji etiku izranja iz dubine spoznajnog. Šaulovo ja nije kadro da na dostojanstven način isprati mrtvo tijelo. Taj etos koji izvire iz dubine spoznavajućeg koji je preko misli došao do činjenja-djela dokazuje da metafizika odgovara biću kao logos (Heidegger).

Napokon, odatle dolazi logika. Logos formira logiku tako da ono što je više od nas a opet rođeno s nama kao što je dostojanstvo, dobiva formu smislenog u jeziku iz koga i dolazi.
Ondje gdje nestaje filozofija počinje religija.
Ne, Šaul nije filozof ali njegova težnja postaje čvrsto vezana za misli o onostranosti. Ne, njega samoga, nego gledatelja.
Ono „zašto“ koje se konstantno pomalja kao avet transmisije značenja, dolazi kao otklon kada se dosjetimo riječi Finka (Osnovni fenomeni ljudskog postojanja):
Ukoliko misli o onostranosti potiču od samog čovjeka, one su načelno samo slutnje živih-one su nagađanja u kojima srce jače govori nego um, bujnije kipte slike neobuzdane fantazije nego pojmovi mišljenja.(...)Ljudski život je posvećen u smrt.

Fink kaže da jedino čovjek umire. Svirepost smrti u koncentracijskom logoru nije umiranje nego ubijanje. Fatalnost takve smrti iskupljenje može naći jedino u molitvi. Ako postoji logika u kojoj logos ima svoju završnu riječ naglas, nasuprost pustoši i paklu, onda je on ondje gdje se čuje molitva.

Zato je dječak molitvom trebao biti spašen.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.