Ovaj mir jede nenapisana slova, Lara.
Ovaj mir je ulična svjetiljka
na kojoj se spaljuju pjesme kao krila leptira.
Ovaj mir je zlokobna ljepota proljetne noći.
Ne volim ovu tišinu između sljepoočnica, Lara.
Dave me riječi
iz kojih nikada više neće izrasti pjesma.
Gdje si nestala, Lara?
Fale mi čak i tvoje dosadne suze.
Bar da napišem patetičnu priču o ljubavi
koje si bila gladna,
kao zemlja željna kiše,
Fališ mi, Lara,
da posiješ slova s volana tvoje crne haljine...
Mrzila sam te, Lara,
kao zaraznu bolest,
kao žulj na peti,
kao kratak spoj u glavi,
kao ludilo u ovoj praznini
između nosa i malog prsta,
u ovoj praznini iz koje više
ne vrište tišine.
Mrzila sam te, Lara,
kao tumor na razumu,
kao ispljuvak katrana na poligonu
za koji su mi se lijepili tabani
dok sam bježala od tebe.
Gdje si nestala, Lara?
Nisu te ubili ni hladni gradovi sjevera,
ni crni golubovi januarskog kolodvora.
Nisu te ubili ni kreveti obješeni u potkrovlju
na kojem si spalila ljubičaste snove.
Uzela si ogrtač s vješalice jednog kišnog jula
i odšetala u neku sretniju bajku.
Riječi mi se cijede niz usne.
Nijema sam bez tebe,
Lara…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.