utorak, 1. rujna 2020.

Kitana Žižić | Ljetna oluja


Bablje ljeto prije nekoliko godina, ne sjećam se točno kad. Ali dobro se sjećam takve uraganske oluje, koja je veselo društvo okupljeno oko moje Smokvičansko – Australske prije naprasno  prepolovilo. 

Lijepo ljetovalište stanovnika Smokvice na južnoj strani Korčule izraslo je u naselje Brna. Pozvani smo na oproštajnu feštu prije povratka u Australiju. Uz članove prijine obitelji i bliske rođake, s nama su bili i njen mlađi sin s dvojicom prijatelja. Veliki stol prepun delicija bio je postavljen na dugoj terasi.

Ugodna ćakula i masni vicevi rođake Marijane i njenog muža. Pogled prema plavetnilu koje se polako zastire kako nadolazi sumrak, a zrak pun miomirisa ugodnog pečenja taman spremnog za posluživanje uz brojne priloge, kad je naglo potamnilo nebo.

Večera je i bila predviđena u kasniji sat, da nam ne bude prevruće. Da li je itko pratio prognozu? ili samo onako u prolazu, ne znam. Ali kad je i vjetar pomahnitao, naglo smo skočili odnoseći pladnjeve, tanjure, čaše, beštek, dok su drugi na brzinu skidali ručnike i kupaće s tiramole. Već slijedećeg trena pljusak se sručio na nas i otjerao u ljetnu kuhinju i u tinel, kako je kome bilo bliže.

Nit se pečenje pojelo niti se društvo ponovo okupilo. Ostali smo zatočenici čudne arhitekture kuće i čekali smirivanje vremena. Tek ćemo kasnije saznati prave razmjere katastrofalne oluje.

Rano smo ustali da uhvatimo katamaran za Split. Alanova dva prijatelja te supruga i mene dovezao je njen rođak u Vela Luku. Neposredno pred ukrcaj primijetila sam da su svi prozori katamarana Adriana puni soli. Mozak ispražnjen od šoka prethodne noći, nije me upozorio da nevremenu možda nije kraj. Kad su nam na ulazu podijelili kesice za povraćanje, tek sam se onda uplašila.  

„Nije valjda tako gadno?“, upitala sam poznanika iz Lučke kapetanije.
„Za svaki slučaj, ali neće biti ugodno. Valovi su vrlo visoki.“

Popeli smo se na gornji kat, zauzeli mjesta. Bilo je dosta putnika, najviše stranaca. Duboko sam potisnula strah, progutala neugodu, nadajući se da neću ponovo proživjeti paniku na katamaranu, kao jednom putujući iz Hvara za Split.

Val za valom, jedan veći od drugog. Jednom sam negdje pročitala da je svaki treći najveći. Dizali smo se i naglo ponirali uz tup udarac broda, koji bi nam grubo stresao utrobu. Ne patim od morske bolesti, navikla sam na plovidbe i malom gajetom, kad je more bilo itekako nemirno. Premda je tata dobro poznavao more i tim ga više poštivao, bilo je za mene nelagodnih putovanja, koja su po njegovim kriterijima bila tek „mačji kašalj“.

Ali ovo je bilo puno, puno gore. Čudim se da Jadrolinija nije obustavila vožnje katamaranom. Ne bih se znala odlučiti koji su mi valovi strašniji, gore-dolje ili s boka na bok. Do Hvara smo se ljuljali gore-dolje. Lica Alanovih prijatelja bila su blijeda kao kreč, grčevito su se držali za sjedala. Stranci su kod svakog penjanja vala udarali u histeričan smijeh. Kako je smijeh bivao sve jači, čekala sam napeto šutnju. To je onda znak za uzbunu. 

Povraćalo se na sve strane. Uskoro nikoga oko sebe nisam vidjela. Pjevala sam u sebi da umirim nutrinu i nadala se da kopno neće biti predaleko, ako završimo u moru. 

Jedna mlada žena je grčevito plakala, a starija je bezuspješno tješila. Smijeh je naglo prestao kao što je naglo i započeo, kad se htjelo ignorirati strah. Što je duže trajala borba s valovima, uz mučninu, koju su izazivali, tjerali su u svijest osjećaj panike od moguće tragedije.

Sve više je ljudi poleglo na pod te u razini očiju, kad bih ih otvorila, nisam nikoga vidjela osim muža i dva Splitska mladića. Odvažnost je i mene napustila, grlo se steglo.

Dvojica mornara počela su dijeliti bombone i čokoladice.

Tišina je bila sve tiša i podmuklija. Kao da tišinom možemo prevariti valove, umanjiti im opasnu ćud.

Od Hvara do Splita promijenio se ritam i smjer valova. Nastavili smo se ljuljati ništa manje neugodno lijevo-desno, lijevo-desno. Nitko se nije čuo, mirenje sa sudbinom, što li?

Odjednom je katamaran promijenio kurs. Naglo je zaokrenuo prema Braču. Očito je kapetan ustanovio da je nastavak putovanja preopasan. Nažalost, vjetar nije dozvolio taj manevar i trebalo je nastaviti prema planu putovanja. U Split smo stigli izbezumljeni i trebalo je mnogo godina proći do mog ponovnog ukrcaja na katamaran, ako nije bila čista bonaca. „More ka uje.“

Silazak s broda ispred Plovput-a i Lučke kapetanije bio je silazak pijanih i polupijanih, koji su teturali na skeli usprkos pomoći mornara. Čim bi stali na čvrsto tlo, padali su.

Na vijestima je bilo unesrećenih i poginulih. Neke se srećom spasilo brzim intervencijama, a neke je dopala bizarna smrt, kao što je slučaj stomatologa iz Korčule, koji je poginuo dok je pokušavao osigurati brodicu od oluje.     
 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.