nedjelja, 27. rujna 2020.

Ivan Grahovec | Po smrti (neću više pisati pjesme osim ove što sam je sada napisao)...


Zahvaljujem smrti što uze kosu u ruke,
znate, onaj kostur s crnim ogrtačem,
što u tišini svima nama skraćuje muke,
što siječe kosom kao pravim mačem.

Zahvaljujem što odvaja dušu od tijela,
koju ostavlja da bude negdje ništetna,
jer ne može više da čini nikakva djela,
niti živjeti do vijeka bez ljubavi sretna.

Zahvaljujem što ne ostavlja nikakvog traga,
poništava sve zemaljske boli, patnje i tuge,
puno sam puta u životu izazivao vraga,
sada ostavljam mjesto za neke patnike druge.

Prije smrti sam mislio da umiru neki drugi,
iako sam sumnjao da je to istina prava,
sada tek vidim da kao i ja umiru svi ljudi,
a sada i znam da smrt nije velika strava.

Ostavljam tebe i pamtit ću tvoje lice,
osjećati tvoje poljupce vrele i nježne,
U ledenoj vječnosti očekivati glas ptice,
da dolaziš i ti k meni iza planine snježne.

Tamo će nas čuvati moć svemira hladnog,
u kojem se sve rađa i nestaje istog trena,
bez bitka gdje nestat će vremena skladnog,
gdje ćemo zajedno ostati za sva vremena.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.