petak, 21. kolovoza 2020.

Željka Bitenc | Moja putovanja vlakom


Umjesto fotografijom, uljujkuju me da ih pamtim riječima. Podastiru mi nebeske bljeskove i preobražaje oblaka.

Lišće na granama uz prugu golica mi obraze, otvara šumske prolaze... prizori se izmjenjuju, tjeraju me da pišem u stihu, prozu pretvaram u liriku. Naročito kad se izmigoljimo uz rijeku. Zbog svježine, vodenog bogatstva obavijenu u zelenilo, zrcalno zajurenog nizvodno.

A priče suputnika, izvučenih iz malih mjesta, preobražene u stanovnike svijeta, živopisne, razigrane, nimalo me ne ometaju, štoviše, dodaju začine, poboljšivače užitku.

Volim i stijenama zasjenjene prolaze, toliko su mi blizu, a treptajem nestaju, ne stignem žaliti za njima, jer prolaznost nudi kukuruzišta, kupusišta, kumpirišta, uzdižu se i spuštaju niz proplanke. Pripovijedaju o ljudima, marljivim, imućnim, sitim.

Dosežu okućnice, kućne pragove, ulaze.

Domove.

Toplinu.

Pridrijemat ću.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.