Kolumne

srijeda, 12. kolovoza 2020.

Sven Adam Ewin | Noina arka


Ni jednog časa ti nisi sama,
U tebi vrvi kao na sajmu.
Svi tvoji preci, u kolonama,
U tvome tijelu žive - u najmu.

Ni jedan od njih ne nedostaje.
Svaki u tebi traži zraka.
Njihova mladost u tebi traje.
Ti si njihova Noina arka.

Kad su ti tijesni svi kalupi,
Kad pucaš od zdravlja i obijesti,
To se u tebi, na dugoj klupi,
Guraju, dušo, svi tvoji preci.

Puni su rana od straha, mraka,
Očnjaka, kandži, vatre i leda,
Pa si mi sva od ožiljaka,
I tu se ništa više ne da.

Od glave pa do nožnog prsta,
Puna si njihovih darova malih.
S nijednim od njih nisi ista,
Ali si svakome bolno nalik.

Kroz tvoje zjene svi oni vire,
Da vide slavu tvojega svijeta.
Otvori okice malo šire,
Da vide i oni iz zadnjeg reda.

A kad s očima boje lana,
Pronađeš svoju ljubav žarku,
I ti ćeš jednog sretnog dana,
Sagradit svoju - malenu arku!

Plovit će, plovit tvoja arka,
I poslije stotinu, poslije dvjesta,
U njoj ćeš biti jedna od bákā,
I za te na klupi... bit će mjesta.
.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.