utorak, 25. kolovoza 2020.

Božica Jelušić | Kiša; memorijska klopka




I tako, lijepo, konačno rominja.
Sada bih mogla na spavanje poći.
U plavom grmu sjenica zanoći,
Za gorom Mjesec, prerezana dinja.

Obične slike, život sporohodni.
Orahov list je ko "ženino okce".
O starom svijetu učiš napreskokce,
Za ovdašnji su snovi neophodni.

I tako fino, rane kruške zriju,
U pupavicu vrtnu zjena pilji.
Mirisnim voskom slikar brk ušilji,
I slika kišu, tečnu rapsodiju.

Predobro li je ne morati ništa,
Ne dati nikom časnu riječ ni vjeru.
Taj curak s neba svemu skroji mjeru,
Pomiješa strane, zbriše prekrižišta.

Gromova nema, ne iskače sklopka.
Sve je baš tako kako biti mora.
Panonska duša šulja se do mora,
Tamo gdje škljocne memorijska klopka.

Žuto je pismo sa žigom Podvinja
Naš stari Tadija čekao sto ljeta.
O, svakome je njegova bit sveta.
I tako lijepo, konačno rominja.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.