ponedjeljak, 20. srpnja 2020.

Željko Bajza | Životom se napajam


Kroz ulicu samoće paleta boja se razlijeva, snaga je to djelovanja praznih krošanja koje su ispunjavale skučeni svijet zagorske zime. U krošnji nastaje, značenjski se bogati i raste „biljni jezik“ koji je izvan nje nedohvatan i nerazumljiv, bilježi i odražava neuhvatljivu misao i finu emociju. Pupanje, listanje, cvatnja, rast, zrioba i truljenje plodova predstavljaju samoću, melankoliju, a strah je prigušena radost, tjeskoba i zebnja u kojima deskripcija ustupa mjesto esejizaciji, nalikuju lirskim predavanjima o životu i smrti vanjskom krajoliku i krajoliku duše.  Uspomena je to na rijeku. To je jako bistra rijeka, ravnodušna rijeka. Nebo nije ugasilo boje. Treba se radovati suncu i životu riješiti se svih patnji.
Ne daj da tuga stigne sa planine i da ruka postane fontana htijenja. U daljini je glas koji me zove. Gdje je sada ona stara žena koja me primila na svijet dok traje život između dviju beskonačnosti. Još uvijek bar plamičak nade tinja. Život je jači od smrti. Rješavam bezbrojne zagonetke života. Naradovao sam se i namučio, nagazio sam se blata, zato me čeka košara puna snova. Bliži se trenutak susreta s nekom nepoznatom vječnošću.

Životom se napajam. Molim se da mi samo kaplju milosti dadu. Mislim si hoće li tuga doći kraju svome ili će u stalnoj čežnji život moj proći. Ljubavi  rob sam slobodan od svijeta.  Ja bih o duši, a ti o srcu govoriš. Bez moći je pamet što ište razloga. Ptica koja bolno poje ljubavlju se zove. Kome mogu objasniti svoju patnju jer ja ne mogu nazad i ne znam za čim bih trebao tugovati, kao vjetar i oblaci slobodan ću postati. Bit će to čudesni prizor zemaljskog sklada. Slijedi gubitak žudnje za ljubavlju. Prepuno je  onih koji su ostali bez nade. Tragedija se ničega ne boji. Ruše se postojeće granice. Koga briga za poruke. Gradimo svoje realne utopije. Bude se propali i ostvareni snovi. Traje samo tihi rat sa svijetom. Slobodan čovjek ne doživljava ništa slave dostojno, a samim sobom naslučuje istinu. Sijaj njivu i hrani svoju djecu. Odbaci osjećaj samoće, zebnje, tjeskobe i straha. Bude se suvremeni kreativni potencijali, razvoj kulturnog i kreativnog sektora. To je nedefinirana kompleksnost senzibiliteta. Čeka nas kreativna Europa. Treba obnoviti iznevjerene vrijednosti, vratiti ugled idealima.

Ne znam jesam  li spavao ili sam budan sanjao. Čitav svijet sad spava, a u meni je nemir koji mi neda usnuti. O noći ne zbunjuj me više! Usred snoviđenja razdanilo se, sjetih se starih zvijezda koje su sjale nad mojim lutanjima, sjetih se slobode i ponosa u zoru, miriši na muku moje tijelo, vojska ljubavi dohodi, smijeh je postao daleki zvuk. Kamo su otplovili radosni glasovi. Duša moja je osjećajni svemir. Krećem se od slutnje do sjete. Život je nalik nebeskom nizu, jer prišao sam stvarnosti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.