nedjelja, 12. srpnja 2020.

Tomislav Domović | Moj pogled


Kako želiš da te gledam?
Negdje, izvan vidokruga kad si
Kad opipom pozivam mjesta na koži da prosviraju,
rasutom mikronezijom tvoje ostavštine na mojemu ljubavnom pamtilištu
Tada te gledam kao nasumično provijanu nježnost, slutnjom zasjenčan poljubac,
neistrošenu pošalicu u nagnućima i čekanjima

Kako želiš da te gledam?
Ovdje, sada, kad grlom mogu napipati tvoj teški dah,
šuljanje gromovnika i od rascvjetale bazge spletene vjetrove
U očima ti vidim ljubav,
počišćeno besramlje, utok smijeha u ljesak suze
Vidim želje pretvorene u sužnje, ugrize sna naredane u ćarlijanje na usni
I onda kreneš
Na moj drski pogled odgovaraš drzovitim pokretom, otkopčaš gornje puce,
otopljeni vršak sante predodređene da podigne razinu mora, poveže ljubav i tijelo
Iz tvoje skrojenosti otparali su se ukrasi,
ostao je goli štof i pokoja nevidljiva mrlja prošloga grijeha
Onda otkopčaš sljedeće dugme,
to već je otkriven sjeverni pol tvoje opasne bjeline,
iz mog pogleda izlaze ratnici, nepokolebljiva strast, nemilosrdni kanibali

Tvoji prsti razumiju da tkanina je izlišna,
u mojim očima,
tamo gdje maloprije bili su ratnici sad se stežu čvrsta magnetna polja
Spuštaš se u njih kao izgubljena letjelica,
Tkanina klizi na pod, gola si i čista, ljubav u tijelu,
obnovljena nevinost pridošla na ispovijed u crkvu ljubavničku

Polažem te na oltar,
moja prsa na kojima tamjan gori kao dobra uspomena,
gledam tvoju ispruženost,
svojega pomazanika s kojim ću tražiti raj, unedogled

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.