petak, 24. srpnja 2020.

Natali Šarić | Tko sam?



Zagrmi nebo iza sveg glasa u tebi prije i tebe sama,
a ti se pitaš u zadnji smiraj otkud bjelina, otkuda tama.
Kao da nisi ustao krotak da baš na ovoj treperiš cesti
pa se za ono čega i nema držiš u nadi da će prevesti
i tvoju dušu, i tvoju nadu što se koprca sred polja cvata.
Naivan, tešeš granu u strijelu crtajuć' kružje na ona vrata
odakle čuješ vatrena krda koja u tebi bude gluhoću.
I znaš li, sitan, jesi li 'jesam' ili si sazdan da budeš 'hoću'?

Utisne nebo duboko, trajno, u tebe, i prije tebe sama,
mjesto gdje voliš, vrijeme gdje sanjaš, ono što možeš i što te slama,
a ti se kao lajavo biće bahatiš u svoj ositnoj moći
ne znajuć' da ti mekane kosti ne znaju poznat' gdje se zanoći
kada si samac u žiži gužve, kada si porod u jalovosti,
kada si svjetlo u gustoj rupi ili si zamka sred oholosti,
a ne bi bilo teško ni gnjusno vjerovat' da si neznatna sjena
jer su baš tebi nebeska čula sa ove strane već iskupljena.

Zametne Nebo, znajući tko si, u tvojoj biti i prije tebe...


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.