srijeda, 1. srpnja 2020.

Ivana Lulić | O ljudima i ostalim psima


Kad su pitali Sizifa kako je, navodno je odgovorio da gura nekako. Toga bih se uvijek sjetila kad je prolazio ulicom na svom biciklu. Nisam znala njegovo pravo ime, ali zvali su ga Kočo. Njegova kuća bila je posljednja u našoj ulici, odmah iza brda babe Stane s kojeg se slijevala voda nakon velikih kiša. Zbog toga bi dobar dio njegovog dvorišta bio danima pod vodom. Tamo bi se rojili komarci i žabe kreketale, a i sparina je nekako bila puno teža u toj udolini. Onako izdvojena i okružena ustajalom vodom, kuća je izgledala napušteno i pomalo ukleto. Bog zna kako se uspio probiti kroz to blato od ulaznih vrata do ceste.

Dvaput dnevno biciklom bi u vojničkoj torbi na leđima prevozio sijeno za kravu koju je držao u staji svog brata na posve drugom kraju sela. Okretao je pedale kao da se pokušava izvući iz živog blata. Znala sam da prolazi ulicom ako bi psi bjesomučno lajali. Njegova zgurena pojava iz nekog razloga budila je, u inače pitomim stvorenjima, iskonski poriv da ga rastrgaju na komade. Kočini demoni privlačili su ono prikriveno zlo u njima samima.

Bilo je deset ujutro kada je tresnuo s bicikla. Izgledalo je kao da je polomio svaku kost u svom tijelu. Ali Kočo je bio gumen. Ustao je, zateturao, pao pa pokušao ponovno, i tako sve dok nije postao veličine mrava. Možda je i imao mravlju dušu. 

Najradije se volio utapati u domaćoj šljivovici. Imao je veliki kotao, ali nikad dovoljno šljiva. Pio ju je kao vodu pa je vrlo brzo počeo raditi bilo što, samo da okusi to ljuto zlo koje je umrtvljivalo njegov svijet. Podizao bi teške kutije osušenog duhana, babama popravljao radio prijemnike, izvlačio zaglavljene traktore iz polja. Naravno, to nikad nije bila samo jedna čašica. Popio bi sve iz boce na stolu. Sa svakim gutljajem osmijeh bi mu postajao veći, a oči stisnutije. Kad su susjedi vidjeli da nema mjere ni srama, počeli su odlijevati rakiju. Jer, kad se usluga plaća rakijom, dobro djelo se brzo zaboravlja. U hladnjaku su držali dvije boce, prazniju za njega i onu drugu za sve ostale goste. Ako ju je ispio do kraja i ostao sjediti za stolom molećivog pogleda, gazda nije trebao lagati, već samo reći ''Nema više, Kočo''. Iz pristojnosti bi ostao sjediti još minutu ili dvije, tek toliko da ne ustane odmah od stola, a onda bi otišao kod nekog drugog.

Na selu se poštuje hijerarhija. Jedni samo slušaju, drugi prenose, treći vode i zapovijedaju. Stajali su pod rujem. Izašli su iz svojih kuća da bi vidjeli, šutjeli i prenosili. U isprljanoj potkošulji i radnim hlačama, najglasniji je bio Bartol. Plitko i površno disanje ukazivalo je na nemiran i raspršen um. Djelovao je napeto i siktavim je riječima razjarivao sve okupljene. ''Danguba pijana! Kad sam došao na vrata, bio je izvaljen na stolcu raskopčanih hlača! Nije mogao ni ustati, majka ga bijedna rodila! Moja mala nije znala kud bi pogledala od srama! Jadno dijete. Neka mi još samo jednom prođe ispred kuće, sunce mu žarko poljubim, ubit ću ga k'o psa!'' 

Skrivena iza čipkastih zavjesa, njegova je maloljetna kći sve slušala s prozora. Prošli tjedan me potajno zamolila da joj sa kioska donesem ''Pedeset nijansi sive'' po akcijskoj cijeni.

Teško je procijeniti jesu li gori psi ili ljudi. I jedni i drugi laju kad ne treba. Ponekad ih kamenom u glavu gađaju. Netko preživi, a netko ne.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.