nedjelja, 19. srpnja 2020.

Ivan Katić | Punkt


Slavko Žaja na velikoj terasi opušteno pijucka svoj rashlađeni viski. Pogled na zelenilo vrta i široku ulicu ispunjenu šetačima smiruje, u daljini se vidi more. Rana jesen, bablje ljeto, ni vruće ni hladno, taman. Stopsol stakla na kliznim prozorima lođe daju dodatni osjećaj ugode. Sam je, kćer i sin krstare po svijetu. Sto dvadeset godina staru secesijsku dvokatnicu napravio je Slavkov pradjed po projektu bečkih arhitekata. Okružuju je lipe i kesteni. Cijeli posjed zaštićen je željeznom, kovanom ogradom. Staro, bogato i elegantno. Slavko je jedino ugradio video nadzor s elektronskom bravom na ulaznoj kapiji te panoramski lift na sjevernoj strani kuće, da ne nagrđuje ljepotu vile.

- Evo ih, stalno su tu, uzbudi se Slavko vidjevši dvojicu momaka preko puta kuće. Na klupi u hladu stabla dva sportski odjevena momka sjede i puše. Priđe djevojka, sjedne do njih, kratko popričaju, rukuje se s jednim i ode. Zatim momak, klošarski odjeven. Scena se ponovi. I tako svako malo. Neupućenom promatraču normalna situacija: poznanici se kratko jave i idu dalje. Povremeno jedan mladić nakratko nestane pa se vrati. Tu i tamo zaustavi se poneki auto, jedan od momaka prilazi, kratko razgovaraju, rukuju se i odlaze.

Slavko u početku nije obraćao pozornost, ali svakodnevnost iste slike ponukala ga je da se posluži dvogledom i sve mu je bilo jasno: pri rukovanju se mijenjaju novci za kesicu, droga. Tako jednostavno, naočigled svih, nonšalantno. 

- Pa što radi ta policija?! Treba to prekinuti, ne može to tako pred mojom kućom, ne znaju oni mene, pa nisam ja bilo tko.

Mail s opisom događanja poslao je policiji, potpisavši se imenom i prezimenom te adresom. 

Nije dugo čekao. Dvojica muškaraca pozvone na parlafon:

- Dobar dan, došli smo po pozivu.

- Uđite, iza kuće je lift, ja sam na prvom katu.

Otvori im vrata. Jedan potpuno ćelav i drugi s meksikanskim brkovima. Predstave se i pokažu službene iskaznice.

- Izvolite za mnom, pozva ih Slavko i odvede na terasu.

- Može viski?

Prihvate i zavale se u ljetne stolice. Iza stakala lođe, kao s balkona kazališta, gledaju što se događa. Polako piju i povremeno komentiraju. Mlađi, brko, nešto zapisuje. Ostali su skoro tri sata i sljuštili pola boce, zajednički.
Prije odlaska ćelavi predloži Slavku:

- Ako nemate ništa protiv, od sutra bi jedan naš čovjek dežurao na balkonu, a na ulici bi ekipa pratila ovu dvojicu. Znate, bitno nam je da dođemo do glavnog opskrbljivača, ovo su sitne ribe, a moramo presjeći cijeli kanal. 

Slavko se složi, kao svaki lojalan građanin.

Trajalo je to gotovo četiri mjeseca. Na Slavkovoj terasi mijenjali su se policajci zaduženi za suzbijanje trgovine opijata. Tihi, korektni, kao da ih nema. Slavko je s njima ispijao viski pomalo sretan što nije sam.

Jedno jutro pojavi se ćelavi.

- Gospodine Slavko, ovaj posjet smatrajte službenim. S velikim zadovoljstvom mogu kazati da je naša akcija kodnog naziva Očenaš potpuno uspjela i predajem vam pismo zahvalnosti policijske uprave. Pomagali ste nam od početka, bez vas bi to bilo puno teže. Mogu samo reći da smo obezglavili dilere i očistili kvart od droge. Razumijete da vas ne možemo javno pohvaliti, i zbog vas i zbog nas, ali svakako računamo na vas i ubuduće. 

On skromno obeća da će i dalje pratiti razvoj situacije sa svog balkona.

Isprativši ćelavca polagano se odveze svojim invalidskim kolicima do lođe i otvori novu bocu viskija. Lagani maestral donosio je osvježavajući miris mora. Ova jesen bit će blaga, ugodna za sjedenje na terasi. Slavko Žaja zadovoljno otpije gutljaj i posegne za mobitelom:

- Jure, očistio sam punkt. Šalji odmah ekipu na posao!
   

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.