Kolumne

subota, 4. srpnja 2020.

Igor Petrić | Prazne ulice


Razumijem kad kažeš
„nema me“,
iako te vidim iza zavjese,
iako znam da ponekad iza vrata sjediš
sklupčana u grču vlastitog vriska,
vlastite boli
i kad ništa ne boli te.

Razumijem kad kažeš
„briga me“
i kad želiš vikati,
ti vičeš u sebi najglasnije,
samo da drugi ne čuju,
ne vide.

Razumijem kad kažeš
„volim i mrzim te“,
iako si sama
i uz tebe trenutno nitko nije.

Razumijem sve
iako ne znam od kad te poznajem.
Poznajem li uopće sebe?
Poznajem li ikoga više?

Ulice su prazne nakon vjetra
i one dosadne,
dosadnjikave sitne
kiše.

Gdje su svi nestali? Svi ti ljudi,
prijatelji, neprijatelji,
djeca i njihove drvene igračke?
Zašto se skrivaju od tebe,
mene, nas?

Ti čekaš, iako predosjećaš
prošlost se neće vratiti. 
Zato šutiš i pretvaraš se u plavog leptira,
koji ne vidi ništa dalje od svojih prevelikih krila
i njihove crne sjene.

Sjećaš li se ičega.
Sjećaš li se svog izmišljenog prijatelja iz djetinjstva,
ili si mu jednostavno zaboravila ime.
Upravo zato razumijem kad kažeš
„nema me, ne mogu i ne želim više“.

Strpi se još malo.
Zaboravi, opusti
i prepusti se životu.

Tvoje vrijeme tek dolazi.
Tvoje vrijeme samo što nije…

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.