Razumijem kad kažeš
„nema me“,
iako te vidim iza zavjese,
iako znam da ponekad iza vrata sjediš
sklupčana u grču vlastitog vriska,
vlastite boli
i kad ništa ne boli te.
Razumijem kad kažeš
„briga me“
i kad želiš vikati,
ti vičeš u sebi najglasnije,
samo da drugi ne čuju,
ne vide.
Razumijem kad kažeš
„volim i mrzim te“,
iako si sama
i uz tebe trenutno nitko nije.
Razumijem sve
iako ne znam od kad te poznajem.
Poznajem li uopće sebe?
Poznajem li ikoga više?
Ulice su prazne nakon vjetra
i one dosadne,
dosadnjikave sitne
kiše.
Gdje su svi nestali? Svi ti ljudi,
prijatelji, neprijatelji,
djeca i njihove drvene igračke?
Zašto se skrivaju od tebe,
mene, nas?
Ti čekaš, iako predosjećaš
prošlost se neće vratiti.
Zato šutiš i pretvaraš se u plavog leptira,
koji ne vidi ništa dalje od svojih prevelikih krila
i njihove crne sjene.
Sjećaš li se ičega.
Sjećaš li se svog izmišljenog prijatelja iz djetinjstva,
ili si mu jednostavno zaboravila ime.
Upravo zato razumijem kad kažeš
„nema me, ne mogu i ne želim više“.
Strpi se još malo.
Zaboravi, opusti
i prepusti se životu.
Tvoje vrijeme tek dolazi.
Tvoje vrijeme samo što nije…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.