ponedjeljak, 22. lipnja 2020.

Ivan Katić | Slučaj pacijenta I.K.


Svaki put sredim misli, započnem jasno pa se izgubim. Najbolje da zapisujem pomalo, jedino moram zapamtiti gdje ostavim papir i da pišem poslije žutih tableta, one me ne uspavljuju. Ovo je za mog Damira, krasan, samo ne dolazi. Kad je poginula moja Mare, imao je 16 godina, najgore godine. Ja po terenu, komercijalist, on sam, nema ga tko pogledati osim susjede Mire, ma bila mu je i otac i majka. Držala ga kao svojih četvero, najstariji, ništa mu nije falilo. A onda smo se Mira i ja dohvatili, spanđali, luda kuća, letjelo je perje. Otkrio nas Mirin muž Stipe, on koji je digao ruke od nje i dolazio kući kad je htio, po čistu robu i da je natuče, da ćuti i goji djecu, a on da se kurva i podvodi druge žene, kockar, pun para. Ovo dosad je baš kako je bilo.
Mira je trpjela i njegovim parama skrbila o djeci, sebi, mom Damiru. Ja sam se pogubio, posao stao, problemi veliki, direktor traži realizaciju, naplatu, sto čuda. Napravio sam tri-četiri riskantna posla, jedan prošao, ostali katastrofa, direktor me nogirao. Počeo sam piti, lagati, prazno obećavati. Susjedi me natukli, vjerojatno ih je Stipe platio. (Ovdje je pola rečenice višestruko precrtano, papir je gotovo probijen) i nisam bio sam. Onda je netko roknuo Stipu, a Mira se preko noći razgoropadila, otkrila novu snagu u sebi, preuzela njegove cure, kultivirala ih, posao procvjetao, ona postala rado viđena u nekim krugovima, mladići oko nje, gospoda. Tako. Trpjela me neko vrijeme, uvalila mi brigu oko djece i kuće, sve je moralo biti tip-top. Ja sam onda puko, pogotovo kad si nas uhvatio dok sam je razvlačio po kuhinjskom stolu. Onda sam nestao, kad, gdje, što sam radio, to nisam siguran, znam samo da su me uhvatili, spengali me potpuno, kao da me nema, dovukli u ovu sobu, kljukaju me tabletama, bodu injekcijama, šetaju ruku pod ruku. Dolaze neki tipovi, pitaju me svašta, tebe nema, a muči me kako ti je majka poginula. Nisam ti rekao, volio sam je do neba i ona mene. Tebe smo čuvali kao malo vode na dlanu, sve si imao, a onda sam je ošamario, jedan jedini put i nikad više. Odmah sam požalio, ušao neki vrag u moju glavu, ona istrčala pred kuću i...Svi misle da sam lud, i doktori i ovi što me stalno ispituju, svi. Lud sam, valjda onako.

Najgore je kad mi netko nešto govori, a nisam siguran tko je. Ja dobro znam što se dogodilo Stipi i susjedu Duji koji je došao dok sam ga mesario, a onda sam morao i Duju, počeo se derati, vikati, nisam ga mogao slušati, išao mi na živce, a inače nije bio loš. Čini mi se da sam noću obilazio oko kuće, skrivao se, ne znam, valjda sam tražio tebe, da te vidim. A poslije toga mrak, jake su ove tablete, zelene su najjače. Dobro spavam, baš dobro. Pišem često, samo ne mogu pohvatati misli, ruke mi se tresu. Čini mi se da sam živ ili možda nisam, to mi je pomalo čudno. Nešto napišem pa ništa ne shvaćam. Ovo mi izgleda dobro, ostavit ću to pa ću ti dati kad dođeš, pa ti vidi. Čini mi se da sestra Marija prčka po mojim stvarima, nestaju mi papiri. Kako sam ja nekad pisao, samo tog više nema, kradu. Ovo ću sakriti ispod ladice, samo ti znaš gdje je.

***

Dopis ravnatelja Psihijatrijske bolnice Rab poslan šefu Policijske postaje Rab od 11.5.2020.:
Kako vam je poznato iz prethodnog dopisa u kojem smo vas obavijestili o smrti pacijenta I.K. i dostavili sve njegove papire i rukopise koji su bili nerazumljivi i dosta zbrčkani, prilikom generalnog čišćenja sobe, ispod jedne ladice, pronašli smo gornji uradak s izvjesnim elementima koji vam mogu poslužiti u rješavanju nikad razriješenog davno učinjenog dvostrukog ubojstva u Splitu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.