Piše: Jelena Miškić
Kronično patim od Madleninih kolačića. Zaskoče me svojim neodoljivim, ljepljivim katapultom i prebace u sjećanja prema kojima još nisam razvila učinkovite mehanizme obrane. Kao i sada, i tada je mirisao zreli jasmin u zraku pomiješan s mirisom Dunava.
Vukovar miriše na puno načina, svako godišnje doba, svaka promjena. U mom sjećanju bilo je pomalo sparno, teško, rub ljeta na vidiku.
Stigli smo prilično kasno u stan, otvorili sve prostorije nek povuče propuh sa svih strana. Takav je naš običaj. Prenijeli smo dvije stolice iz boravka na balkon i slušali kako ćuk ili netopir lepetom zapinju za vrh zgrade. Pogasili svjetla da se ne kupe komarci. I to je naš običaj. Konačno u miru, šutke, pružili smo jednom drugom ruku. Obožavala sam kako mirišeš.
S Dunava je nekoliko puta sijevnulo. Događa se često da s Bačke strane nagrne kakva ljetna salauka, ali brzo to voda odvuče.
Udarilo je puhati sve jače, odjednom se priroda uskovitlala u naravi da sam skočila s one stolice kao divlja mačka i brzo, brzo počela zatvarati sve prozore, spuštati sve roletne, zastore i zavjese. Nasmijao si se na moj dječji strah, nježno me privinuo uz sebe i ja sam bila smirena. U Vukovaru nevremena su opasna stvar. Mogu donijeti prave nevolje, razbiti čamce u lučici, raznositi crijepove, uništiti usjeve, rodne bašte i njegovano cvijeće. Stući voćnjake i vinograde. Propuhati i otpuhati cijele staklenike. Samo jedno izgleda ne mogu.
Zauvijek odnijeti iz mene, kako mirišeš dok me grliš.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.