Kolumne

utorak, 12. svibnja 2020.

Božica Jelušić | Na javi i u snu

Sanjam da sam ledenjak, da imam ledene oči, dijamantno čvrste rubove, ogromnu zapreminu. Plovim u dubinama, pod naslagama vode, tražeći nešto vrijedno da se uništi. Ali to nije lagan posao ni isplativo čekanje: mnogo akumulirane snage odlazi uzalud: okolo su samo traljave ribarske brodice, jahte od lakirana drva, skrutnuta plastika, čamci. TITANIC je već odavno na dnu, tamo gdje treba biti, zajedno s drugim potopljenim taštinama i dosadnom ljudskom razmetljivošću : društvo mu čine propala carstva, diktature, loša i lažna umjetnost, tričave civilizacijske igračke, nevrijedne spomena.

Što da radi besposlen ledenjak, čime da se zabavi? Da se otopim u nešto prijazno i blago, sjedeće pored peći, gdje se može kuhati pekmez od dunje i usput čitati Čehova? To nije dobra zamisao: s vremenom ću postati obična, zaljubit ću se u neko nestalno biće, ponajviše nalik nekom okrpanom bodulskom čamcu, i neću posustati, dok snagom svoje strasti i mašte od njega ne načinim novi Titanic. Ponovo neću imati vremena ni za što drugo, za voćke na obronku brijega, ležanje u travi, žvakanje kiselice, slušanje modrovoljkine pjesme, glinu i lončarsko kolo, vjetar u živici, ispraćaj Sunca na zalasku.

Živjet ću u nekoj vrsti utrnulosti, opsesije, lomeći dio po dio te čudovišne konstrukcije u sebi, žaleći za onim bridovima i gabaritima, onim ledenim očima, koji bi mi bitno ubrzali posao i prištedjeli mnoge trenutke očaja .Ali nikada nije kako čovjeku valja i kako paše, to znadu i vrapci u zraku, pametni pokućarci, umjetnici preživljavanja.

Najradije bih stoga da se na vrijeme probudim. Makar na pragu starosti, makar umorna i savinute kičme, ali lucidna poput Sokrata koji znade da nije stvar u kukuti, već u mržnji koja ubija sve što nadilazi njihovu "mišju mjeru". U potpunoj svjesnosti bijela dana, doručkujući lagano, dišući trenirano i ispravno, otrest ću mrenu snova i sve nepotrebno što somnabulna stanja sa sobom nose. Dakle, bit ću bilo što, što trenutak zahtjeva i vrijeme nosi, poštovat ću dodijeljenu mjeru, neću stremiti, neću žudjeti, nadilaziti, odjekivati, premašivati, brinuti se o imenu i imetku, stvarnom ni umišljenom. Također ni opraštati, preuzimati, objašnjavati, odgovarati, čekati, nadati se. A naročito, nikada i nigdje, neću se služiti metaforom, odjećom čarobnjaka, krunom ljudskoga govora. Od nje, po mom iskustvu, počinju sve velike nevolje na javi i svi snoviti košmari.

Na primjer, ono: Sanjam da sam ledenjak...

12. svibnja 2015.
F. G.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.