srijeda, 13. svibnja 2020.

Andreja Kešić | Ne znam


Ne znam kako ti, ali ja osjećam da je pogrešno suditi ljudima samo prema onome tko su preda mnom.
Ne znam kako ti, ali ja pokušavam vjerovati da je pozadina njihovih postupaka uvijek nevidljiva ispred mojih interesa.
Ne znam kako ti, ali ja nakon prvotnoga osupnuća opraštam sebi u mraku i tišini neznanja.
Ne znam kako ti, ali ja u ljubav ne vjerujem kada u sebe sumnjam.
Ne znam kako ti, ali ja sam strah i nemoć poistovjetila.
Ne znam kako ti, ali ja sam umorna od očiglednoga značaja tražeći sjaj sa povećalom zvijezda.
Ne znam kako ti, ali ja ne vidim da „mi“ postoji van osobne zamjenice u pisanom i govornom obliku obmana.

Beznačaj se vraća kao peto godišnje doba umetnuto u trenutak prije sna. U pravilnim ciklusima očekivan. Kao indigo papir okrenut naopako. Ostavlja tragove iznenađenja na okusnim pupoljcima. Kao istina koja ti u lice pljune, svjetlosnom bojom oslobođena.
Prekrit ću ti glas mjesečinom djetinjstva.
Boju vrelih obraza protisnuti kroz prešu suhoga leda površnih shvaćanja.
I zastati usred trenutka.
I vjerovati tijeku mirisa.
Tvome dlanu položenom na vjetar moga bedra.

Ne znam kako ti, ali ja sam osobna imenica.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.