Kitana Žižić | Moj mač za tebe oštrice nema

Da li je to kompliment za jednu ženu? Bojim se da nije pogotovo ako je ta žena u, kako to kažu, najboljim godinama. U četrdesetima, gospodske puti, da ne kažem bljedolika, ukoliko ne nanese malo rumenila na skoro prozirnu put, ali ne i gospodskog porijekla. Kosa joj je bila izrazito crna još uvijek, premda će uskoro sijede vlasi nagrđivati njen ponos.

Osim tog lijepog kontrasta crno-bijelog ili obrnuto bijelo-crnog, kosa je bila i prirodna, čitaj blago valovita, ne kovrčava do zamršenosti, premda je i takva pokatkad vrlo atraktivna. Samo me zbunjuje zašto kovrčavu kosu zovu prirodnom. Kao da je ravna neprirodna?

Kad ju je mama odvela frizeru na prvo ozbiljno šišanje, došlo je do svađe između frizerke i mame. „Ja tu prelijepu kosu neću rezati. Grijeh je to.“ „Ali radi se o mojoj kćeri i imam pravo valjda ja o tome odlučiti, a ne ti!“ , bila je uporna djevojčičina mama. Srećom sve se zaustavilo na verbalnom duelu, da bi se nakon postignutog dogovora, lokne prosule po podu. Da je barem sačuvala koju pletenicu ili konjski rep za dane, kad joj odraz u ogledalu neće uzvraćati zadovoljnim smiješkom.

Nakon te drastične preobrazbe, i djevojčica se zaljubila u kratku kosu. Tako se u malom mjestu gdje je odrastala, razlikovala od ostalih curica po nošenju hlača i muškim frizurama. Ponekad je skraćivanjem kose na centimetar ljutila i one, koji su je voljeli, ali dobro joj je licu pristajao stil „Dobar dan tugo“.   

S godinama je bila ljepša, ponekad i ohola, čega se danas srami kad se sjeti svog presamouvjerenog ponašanja ponekad. Prijateljice se ne sjećaju njene oholosti te ju je možda samo umislila. Nosila je u sebi i osobine stepskog vuka, usprkos druželjubivosti i omiljenosti među razrednim, studentskim i radnim kolegama.

Najviše je krasila osobina pronalaska svačije „Ahilove pete“. Ne tražeći je, posve nesvjesno, intuitivno. Prag tolerancije kod nje je bio visoko postavljen, ali kad bi bio pređen, nije joj se smjelo ni „Dobar dan“ poželjeti. Usprkos tome njena dobronamjernost nalazila je put i do najkompliciranijih osobnosti.

Zbog tih puteva do prihvaćanja i plodnog surađivanja, koje je prelazila bez poteškoća i vidljivih prepreka, često je preispitivala sebe. Da nisu u njoj nastanjena i zrnca licemjernosti, koja su joj oduvijek bila omražena? Ili je to ipak samo dar uklanjanja otpora teških karaktera?

Možda je i njen karakter bio težak pa u sudaru sa sličnim teškašem, prepoznavanje sebe u drugom i drugog u tebi, izrodi divno slaganje, ako već ne duboko prijateljstvo. Jer i za ljubav i prijateljstvo potrebno je malo razlike, kako bi obogaćivale odnos i u kušnjama učvršćivale prave ili potapale nesuđene veze.

Koliko neodgovorenih odgovora nosi svaki život? Najbolje je i pitanja i odgovore ostaviti iza sebe, ali ima nešto u ljudima nemirno, što ih sprečava da uživaju u danima što dolaze, bez da uvijek rovare po svojoj duši. Kao da zaboravljaju da treba „otimati radost danima što bježe“, kako je pjevao Majakovski.    

Kad se zaposlila u državnu tvrtku, usrećila je svog oca, koji je iz te firme otišao u mirovinu. Bila je na odgovornom radnom mjestu te često bivala primorana ulaziti u konflikte. Od njih nije bježala, kad je dobrobit tvrtke bila u pitanju. Nije bila ni uplašena od možebitnih posljedica. Samo ponekad umorna od iscrpljujućih kontakata.

Autor one famozne konstatacije iz naslova, bio je visoko na hijerarhijskoj ljestvici. Rukovoditelj sektora, koji je bio srce čitave tvrtke. Radoholičar, pedantan, ali i pomalo kukavica. Potpisivao se na ugovorima tek nakon kolorednog ispotpisivanja svih odgovornih.

Nitko nije bio sretniji od njega, kad su neki novi vjetrovi dopuhali suvremene metode optimalnog rada i upravljanja pod nadzorom novih bogova. Nesukladnosti i sukladnosti u skladu sa ISO-om 9001, prijavljivanja i otklanjanja svakog skretanja od zacrtanih postupaka, davala su dodatni zamah njegovoj energiji i dokazivanju, u manje opasnim uvjetima, jer je reguliranost bila prisutna do najniže aktivnosti. Dok su se drugi hvatali za glavu ne uspijevajući dokučiti potrebu i važnost tog sustava upravljanja kvalitetom, te su najradije picavali prilikom provjere implementacije sustava, naš nadareni teškaš odletio je u neslućene visine. Carevao je tada u dvostrukoj ulozi, i kao rukovoditelj temeljnog sektora i kao čelnik provođenja zahtjevnog međunarodnog sustava, jer ukoliko se tvrtka ne prilagodi, srušit će se iz temelja sve što se gradilo još od cara Franje Josipa.  

U tom dodatnom usložavanju međusobnih kolegijalnih odnosa, bila je jedina koja je probila zaštitni oklop radoholičnog rukovoditelja i probudila kod njega poštovanje i povjerenje. I sama se čudila toliko očitoj razlici u ophođenju prema njoj i svima ostalima, izuzev njegovog bliskog prijatelja. Pa ipak……

Umorna od svakodnevnih cjepidlačenja, ponekad bi molila tog njegovog najboljeg prijatelja, da umjesto nje, nešto s njim raspravi. Njoj se nije dalo, premda je bila upoznata sa njegovom naklonošću njoj.

Prvom prilikom kad je saznao za tu njenu povremenu, zaobilaznu komunikaciju, uvrijeđeno ju je nazvao i rekao: „Ti znaš da moj mač za tebe oštrice nema!“.