Jutro u jednoj zagrebačkoj bolnici. Starija gospođa mi pokuca na vrata te zamoli da uđe I malo se odmori u našoj sobi. U njezinoj je upravo umrla jedna pacijentica.
Gospođu smo ljubazno primili te se udobno smjestila I počela govoriti.Riječi su tekle poput nabujale rijeke, a njihov je sadržaj bio sve neprihvatljiviji. Bilo je to u rano jutro, nismo ni kavu popili, a ona je pričala o svome tati I njegovu karcinomu, metastazama I smrti. Neumorno je nastavila te opisala karcinome I metastaze još dva člana obitelji. Da je u tom trenutku ušla Crvenkapica, sigurno bi me pitala zašto imam tako velike oči. Međutim, nije bilo nikoga, morala sam se sama iščupati iz te situacije. Odlučno sam rekla:” Gospođo, sada je dosta! Već nam tri mrtvaca marširaju sobom I jedan hodnikom!”
Vidjela sam da su je moje riječi pogodile. Prišla sam joj, zagrlila je I rekla:” Hajde, dajte još jednoga!”
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.