ponedjeljak, 24. veljače 2020.

Pramcem u sumrak

Oštri predmeti

Piše: Jelena Miškić

Pokojna baba Melanija je imala tu uzrečicu, znala je govoriti kada na nekog bez posebnog razloga jako, jako misliš, nešto nije dobro, tom nekom će se dogoditi neko zlo, umrijet' će.

Danima bauljam ne od misli na tebe već od misli na babu. Ubija me to nasljedstvo i taj folklor, oštro kao kandžija. Fijukne mi i pukne nad glavom pa naknadno tražim gdje mi se živa rana otvorila. Isprva sam se mučila tim sekundarnim mislima o tebi. Nedefiniranim. Ja u dućanu, ti u glavi. Ja za stolom, ti u glavi. Okrenuta na bok pokušavam zaspati, ti u glavi. Režem naranče, neoprezno, ti u glavi. Opet rana. Krvarim po tepihu, krvarim dok stojim na semaforu, dok oblačim kaput, potpisujem putovnicu.

Vodostaj Dunava ovih je dana nepovoljan, smetaju mi velike brojke, kao da ta količina voda dodatno muti moje misli dok šećem uzvodno prema Vučedolu. Pokušavam dozvati boju tvog glasa, materijalizirati te baš ovdje preda mnom. Kakva glupost. Što bih rekla...Što bih ti rekla... Višnja se sve više naginje prema kući, čini se kako će granama svaki čas polupati stara okna i zatražiti azil ranjenim granama. Možda porežem grane na proljeće. Odrežem pod kutem svaku pomisao koja me kao po golim leđima grebe do mesa. A onda ujutro povežem čvrsto svaki rez. Čvrsto, nek se ne vidi. Preko toga službeno košulja, čvrsta vilica i jedolični ritam disanja. Možda te sretnem taj dan. Možda me pitaš kako sam. Što bih rekla... Što bih ti rekla... Lažem sebi da je bez posebnog razloga. Toliko mogu priznati. Ono što ne mogu odati, a pokušavam skriti su najgori oštri predmeti. Vlastite misli s pitanjima vidiš li i ti taj Dunav sa svog prozora. Vidiš li isti ružičati sumrak, imamo li isti okus kave u ustima. Što bih rekla, što bih ti rekla...Posjekotina posred srca oštrim predmetom sjećanja. Ja ću umrijeti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.