Rekla mi je da nije žena za mene. Da je ostavim.
Tražila je da na badnju večer učinim ono u što sama nije željela vjerovati da sam u stanju učiniti. Jer me, kao i ja nju, voljela više nego što je željela voljeti. Više nego je, kao i ja, zaboravila voljeti. Bit će da ju je, kao i mene, iznenadio nemogući dodir na ramenu, nalik blagoslovu, obzoru što se dani, rastvara pred nama, gdje svaki dan u kojem se srećemo postaje začetak puta u kojem će svako novo raskrižje pred kojim ćemo neminovno morati stati prestati biti prepreka, već postati staza kojom više nećemo morati prolaziti ustrašeni i sami, gdje ćemo jedno drugome biti svjetlo u dvojbama i gdje će svaki korak biti i nejak i prepun ushita poput prvog: obećanje putovanja i jamstvo sigurnoga pada.
Pasti je nezgoda. Ustati je odluka.
Morao sam je donijeti prije nego postanem prašina.
Mobitel mi je drhtao u ruci. Na koljenima pred ženom udaljenom gotovo tisuću kilometara. Kojoj sam bezobrazno i bahato, ne htijući, ne planirajući, već samo dopustivši da ispiše svoje ime na ravnoj liniji moga srca i postane otkucajem, rasporivši koru sa svojih anesteziranih pluća udišući njezin miris, umislivši se zaživjelim namijenio ono što sam vjerovao, osjećao, znao da je u stanju biti - moja posljednja ljubav.
Ponovno na koljenima. Kao prije sedam, prije šesnaest, prije dvadeset i šest, prije četrdeset godina, prije četrdeset i dvije, prije četrdeset i četiri, prije pedeset i tri godine...
Da, treba odlučiti ustati.
Jednostavno je. Treba se samo prisjetiti koliko je bilo lako ponovno sprati suhi okus čekanja smrti maskiranog u ispraznost iluzije življenja u pustinji rodnoga grada, stvoriti novu u vjeri da se neće nužno čitati u toponimu, a ipak odlučiti ponovno doći u Njen grad, tamo, na jugu, iza sedam života. U isti onaj grad u kojem sam, u svojoj drevnoj povijesti, naučio da ljubavnik može imati redni broj i da su šaka neproživljenih riječi, prstohvat neprozirne budućnosti i kristal leda sadašnjosti dovoljni da se sasiječe srce. U zemlji sjaja vječnog sunca.
Trebao sam stići sa saznanjem da više nemam ništa. Ni doma, niti vremena. Naizgled slobodan. No, sve sam više primjećivao ultimativnu granicu donedavno nalik tek tamnoj sjeni, neuhvatljivoj distorziji u kutovima vidnog polja.
Starost.
Škilji iz viška uspomena i jedva čujno nariče u manjku planova.
Na nju nisam bio spreman pristati. Branio sam se kako sam jedino znao: sanjareći. Ali, svaki kroki kojega sam tako iscrtavao, tlapeći, hineći da hoću, da želim, da mogu, da trebam, da imam, da jesam... jasnio se u uvijek istom obliku, u brutalnoj, neizbježnoj pogodbi - odreći se nemira jasnoće blizine kraja puta, u zamjenu za još poneki dah. Odustati u nadi. Ogoliti postojanje u praznini s kojom je nemoguće ne sklopiti pakt. U praznini što se puni ni sa čim, uvećava se postajući sve praznijom. Poput pogleda na list papira namijenjen zapisu preostalog vremena.
Sretali smo se i ranije. Pojavljivala se u hladnim vremenima usamljenosti, kada bih s ruba anticipacije i refleksa, iskustvima usvojenom vještinom samoobrane od nepobitne stvarnosti postajao tupim, neosjetljivim. Nestajao bih, a bio. Tako bismo se praznina i ja prepoznavali, tako bismo nepostojali jedno uz drugo, podrazumijevali se i podavali jedno drugom znajući da ćemo se rastati čim me dotakne nečija riječ, osmijeh, tijelo. I da ćemo se neizbježno ponovno sresti kad nastupe tišine i ponovno poništavajući putanju spirale iznova ponavljati krug. Svakim novim susretom vidio sam se sve manjim, beznačajnijim, nedostatnijim, nezamjetnijim. A ona, sve praznija, sve sličnija zrcalu koje iz godine u godinu savršeno distorzira moj odraz.
Realitet oko mene postao je pijesak kojega sam širom raširenih prstiju htio zadržati u šakama. Poslovi su prestajali. Prijatelji nestajali. Osmijesi se prorijedili. Dodiri sasušili. Brojke su me mljele, ispisivale budućnost koja nije mogla biti ništa do kloake u kojoj nije moguće zamisliti pronaći, kamoli izroniti biser.
Vrata što su se u kosmičkom vehementnom vicu odškrinula, vodila su prema jugu. Gotovo kao pomno planiran sinkronicitet, karmičko razrješenje od kojega sam godinama okretao glavu. Zakratko mi se učinilo da ponovno oblačim uniformu, zapinjem oružje pred neminovnim, spreman na mogućnost da komad metala postane mjera onoga što jesam. Sve se oko mene preslagivalo u konačni test. Nelagoda promjene polako je metamorfirala u pomirenje. U odluku. Otići i doći. Živjeti kao stranac, prije no što postanem stran samome sebi.
Prestao sam mariti o broju četvornih metara koji će definirati granice mog mira, o skupom pogledu s terase na zapad, o zalascima sunca što se opušteno, iz meke udobnosti sofe, kroz plavičasti dim cigarete u pustoj sobi zrcale u staklu poluprazne čaše jeftinog pića, o prividu poželjnog življenja pred ekranom računala, televizora, neba, uma. Duboko sam udahnuo, odbacio godinama skupljan otpad, skupio fragmente povijesti u nekoliko kofera, vratio ključeve dvorca, potom se okrenuo i otišao bez osvrtanja, bez tuge, bez melankolije rastanka. Napokon, iza mene nije ostajalo ništa. Tek ono u što ću se i sam pretopiti, sjene magličastih uspomena.
Svakim prijeđenim kilometrom noćne ceste činilo se da se put razdanjuje. Prelazak svake granice sličio je brisanju izmaglice s ogledala, prepoznavanju svog lica na zažućenoj sepiji izgrebane fotografije. Iznova sam se pisao svakim udahom, svakim protusvjetlom. Novim, saturiranim bojama šaka na upravljaču, sjajem drugačijih očiju u retrovizoru, cigaretom zažarenim likom u odrazu vjetrobranskog stakla. Dovoljan. U neprekidnih stotinjak metara razgrnute tame autoputa na kojem je vjera u dolazak jedini, nepogrešivi, istinski smjerokaz.
I nada da ću sresti Nju.
Baš Nju, rođenu za moj dolazak. Nju koja će ispoštovati zaboravljeni dogovor sklopljen prije rođenja, prepoznati me u pogledu, osmijehu, riječi, dodiru. Znati da smo to mi, jedno u dvoje, jedini u svemiru koji ne pojmi vrijeme, uvjete, okolnosti... prazninu.
Pojavila se poput ljetnog pljuska, u travnju. Prerana. Silovita. Ugodna. Topla. Dodirujući mi podlakticu akcentom svake rečenice, um tonom, srce smislom, kožu bojom glasa. Nasmiješena.
A tuđa.
U još jednoj smicalici grohotom nasmijanog univerzuma.
Sve moje ljubavi, veze, brakovi, završavali su dolaskom stranaca. Cijelo moje biće zavrištalo je da ne dopustim da neki ja bude prisiljen liječiti opekotine od riječi, da briše krv s očiju prepunih strave zamišljaja i zašiva razderane komade srca u vreću tek da bi ga bilo. A dopustio sam.
Zbog njenog zagrljaja, usana koje su izgovarale riječi koje sam želio čuti, njezinih grudi što su se oblikovale u ritmu moga disanja, iskri pod njenim prstima. Zbog mekog stiska njezinog tijela koje je nestajalo u trenucima kad bi ugoda topline zaprijetila pretvaranjem u buktinju.
Postala je moja. U snovima. Tamo se mogla opušteno valjuškati na mom dlanu, biti razriješena od rutina, obaveza, kurtoaznih osmijeha, nepotrebno nužnih lica, izbjeglištva u čašu, dim i hinjeni smijeh, slobodna od bolesti, telefona, roditeljskih sastanaka, pisanja faktura, pripremanja objeda, kupovina, od plaćanja računa, od mene, od njega... Mogla je biti Ona.
U prekratkim bljeskovima njezinih zjenica činilo se da je i sama bila spremna povjerovati da bi to moglo biti njezina java, postvarenje čuda preplitanja donedavno nezamislivih paralelnih svjetova novih aksioma nalik objavi božanskog.
Ali, san je prah. Ljubav je stvarnija. Time pogubnija.
Trebao sam u prvom susretu vidjeti kako se pripravlja naša badnja večer. Trebao sam slušati tišine između njenih rečenica. Trebao sam blagim pokretom povući svoju šaku iz njene, izmaknuti se njenom zagrljaju. Trebao sam odustati od trivijalnosti ostvarenja sna.
Smogla je dovoljno laži da baš to zatraži od mene. Svjesna da traži da učinim ono u što sama nije željela vjerovati da sam u stanju učiniti.
Još uvijek nisam.
Još uvijek hodam njezinim gradom. Sporo. Pažljivo. U mirnim, sunčanim danima. Najsličnijima praznini. Još uvijek stranac.
I čuvam se vjetra. Da ponovno ne gledam svoja zrnca kako se lebdeći ljeskaju prema horizontu.
I nestaju.
Tražila je da na badnju večer učinim ono u što sama nije željela vjerovati da sam u stanju učiniti. Jer me, kao i ja nju, voljela više nego što je željela voljeti. Više nego je, kao i ja, zaboravila voljeti. Bit će da ju je, kao i mene, iznenadio nemogući dodir na ramenu, nalik blagoslovu, obzoru što se dani, rastvara pred nama, gdje svaki dan u kojem se srećemo postaje začetak puta u kojem će svako novo raskrižje pred kojim ćemo neminovno morati stati prestati biti prepreka, već postati staza kojom više nećemo morati prolaziti ustrašeni i sami, gdje ćemo jedno drugome biti svjetlo u dvojbama i gdje će svaki korak biti i nejak i prepun ushita poput prvog: obećanje putovanja i jamstvo sigurnoga pada.
Pasti je nezgoda. Ustati je odluka.
Morao sam je donijeti prije nego postanem prašina.
Mobitel mi je drhtao u ruci. Na koljenima pred ženom udaljenom gotovo tisuću kilometara. Kojoj sam bezobrazno i bahato, ne htijući, ne planirajući, već samo dopustivši da ispiše svoje ime na ravnoj liniji moga srca i postane otkucajem, rasporivši koru sa svojih anesteziranih pluća udišući njezin miris, umislivši se zaživjelim namijenio ono što sam vjerovao, osjećao, znao da je u stanju biti - moja posljednja ljubav.
Ponovno na koljenima. Kao prije sedam, prije šesnaest, prije dvadeset i šest, prije četrdeset godina, prije četrdeset i dvije, prije četrdeset i četiri, prije pedeset i tri godine...
Da, treba odlučiti ustati.
Jednostavno je. Treba se samo prisjetiti koliko je bilo lako ponovno sprati suhi okus čekanja smrti maskiranog u ispraznost iluzije življenja u pustinji rodnoga grada, stvoriti novu u vjeri da se neće nužno čitati u toponimu, a ipak odlučiti ponovno doći u Njen grad, tamo, na jugu, iza sedam života. U isti onaj grad u kojem sam, u svojoj drevnoj povijesti, naučio da ljubavnik može imati redni broj i da su šaka neproživljenih riječi, prstohvat neprozirne budućnosti i kristal leda sadašnjosti dovoljni da se sasiječe srce. U zemlji sjaja vječnog sunca.
Trebao sam stići sa saznanjem da više nemam ništa. Ni doma, niti vremena. Naizgled slobodan. No, sve sam više primjećivao ultimativnu granicu donedavno nalik tek tamnoj sjeni, neuhvatljivoj distorziji u kutovima vidnog polja.
Starost.
Škilji iz viška uspomena i jedva čujno nariče u manjku planova.
Na nju nisam bio spreman pristati. Branio sam se kako sam jedino znao: sanjareći. Ali, svaki kroki kojega sam tako iscrtavao, tlapeći, hineći da hoću, da želim, da mogu, da trebam, da imam, da jesam... jasnio se u uvijek istom obliku, u brutalnoj, neizbježnoj pogodbi - odreći se nemira jasnoće blizine kraja puta, u zamjenu za još poneki dah. Odustati u nadi. Ogoliti postojanje u praznini s kojom je nemoguće ne sklopiti pakt. U praznini što se puni ni sa čim, uvećava se postajući sve praznijom. Poput pogleda na list papira namijenjen zapisu preostalog vremena.
Sretali smo se i ranije. Pojavljivala se u hladnim vremenima usamljenosti, kada bih s ruba anticipacije i refleksa, iskustvima usvojenom vještinom samoobrane od nepobitne stvarnosti postajao tupim, neosjetljivim. Nestajao bih, a bio. Tako bismo se praznina i ja prepoznavali, tako bismo nepostojali jedno uz drugo, podrazumijevali se i podavali jedno drugom znajući da ćemo se rastati čim me dotakne nečija riječ, osmijeh, tijelo. I da ćemo se neizbježno ponovno sresti kad nastupe tišine i ponovno poništavajući putanju spirale iznova ponavljati krug. Svakim novim susretom vidio sam se sve manjim, beznačajnijim, nedostatnijim, nezamjetnijim. A ona, sve praznija, sve sličnija zrcalu koje iz godine u godinu savršeno distorzira moj odraz.
Realitet oko mene postao je pijesak kojega sam širom raširenih prstiju htio zadržati u šakama. Poslovi su prestajali. Prijatelji nestajali. Osmijesi se prorijedili. Dodiri sasušili. Brojke su me mljele, ispisivale budućnost koja nije mogla biti ništa do kloake u kojoj nije moguće zamisliti pronaći, kamoli izroniti biser.
Vrata što su se u kosmičkom vehementnom vicu odškrinula, vodila su prema jugu. Gotovo kao pomno planiran sinkronicitet, karmičko razrješenje od kojega sam godinama okretao glavu. Zakratko mi se učinilo da ponovno oblačim uniformu, zapinjem oružje pred neminovnim, spreman na mogućnost da komad metala postane mjera onoga što jesam. Sve se oko mene preslagivalo u konačni test. Nelagoda promjene polako je metamorfirala u pomirenje. U odluku. Otići i doći. Živjeti kao stranac, prije no što postanem stran samome sebi.
Prestao sam mariti o broju četvornih metara koji će definirati granice mog mira, o skupom pogledu s terase na zapad, o zalascima sunca što se opušteno, iz meke udobnosti sofe, kroz plavičasti dim cigarete u pustoj sobi zrcale u staklu poluprazne čaše jeftinog pića, o prividu poželjnog življenja pred ekranom računala, televizora, neba, uma. Duboko sam udahnuo, odbacio godinama skupljan otpad, skupio fragmente povijesti u nekoliko kofera, vratio ključeve dvorca, potom se okrenuo i otišao bez osvrtanja, bez tuge, bez melankolije rastanka. Napokon, iza mene nije ostajalo ništa. Tek ono u što ću se i sam pretopiti, sjene magličastih uspomena.
Svakim prijeđenim kilometrom noćne ceste činilo se da se put razdanjuje. Prelazak svake granice sličio je brisanju izmaglice s ogledala, prepoznavanju svog lica na zažućenoj sepiji izgrebane fotografije. Iznova sam se pisao svakim udahom, svakim protusvjetlom. Novim, saturiranim bojama šaka na upravljaču, sjajem drugačijih očiju u retrovizoru, cigaretom zažarenim likom u odrazu vjetrobranskog stakla. Dovoljan. U neprekidnih stotinjak metara razgrnute tame autoputa na kojem je vjera u dolazak jedini, nepogrešivi, istinski smjerokaz.
I nada da ću sresti Nju.
Baš Nju, rođenu za moj dolazak. Nju koja će ispoštovati zaboravljeni dogovor sklopljen prije rođenja, prepoznati me u pogledu, osmijehu, riječi, dodiru. Znati da smo to mi, jedno u dvoje, jedini u svemiru koji ne pojmi vrijeme, uvjete, okolnosti... prazninu.
Pojavila se poput ljetnog pljuska, u travnju. Prerana. Silovita. Ugodna. Topla. Dodirujući mi podlakticu akcentom svake rečenice, um tonom, srce smislom, kožu bojom glasa. Nasmiješena.
A tuđa.
U još jednoj smicalici grohotom nasmijanog univerzuma.
Sve moje ljubavi, veze, brakovi, završavali su dolaskom stranaca. Cijelo moje biće zavrištalo je da ne dopustim da neki ja bude prisiljen liječiti opekotine od riječi, da briše krv s očiju prepunih strave zamišljaja i zašiva razderane komade srca u vreću tek da bi ga bilo. A dopustio sam.
Zbog njenog zagrljaja, usana koje su izgovarale riječi koje sam želio čuti, njezinih grudi što su se oblikovale u ritmu moga disanja, iskri pod njenim prstima. Zbog mekog stiska njezinog tijela koje je nestajalo u trenucima kad bi ugoda topline zaprijetila pretvaranjem u buktinju.
Postala je moja. U snovima. Tamo se mogla opušteno valjuškati na mom dlanu, biti razriješena od rutina, obaveza, kurtoaznih osmijeha, nepotrebno nužnih lica, izbjeglištva u čašu, dim i hinjeni smijeh, slobodna od bolesti, telefona, roditeljskih sastanaka, pisanja faktura, pripremanja objeda, kupovina, od plaćanja računa, od mene, od njega... Mogla je biti Ona.
U prekratkim bljeskovima njezinih zjenica činilo se da je i sama bila spremna povjerovati da bi to moglo biti njezina java, postvarenje čuda preplitanja donedavno nezamislivih paralelnih svjetova novih aksioma nalik objavi božanskog.
Ali, san je prah. Ljubav je stvarnija. Time pogubnija.
Trebao sam u prvom susretu vidjeti kako se pripravlja naša badnja večer. Trebao sam slušati tišine između njenih rečenica. Trebao sam blagim pokretom povući svoju šaku iz njene, izmaknuti se njenom zagrljaju. Trebao sam odustati od trivijalnosti ostvarenja sna.
Smogla je dovoljno laži da baš to zatraži od mene. Svjesna da traži da učinim ono u što sama nije željela vjerovati da sam u stanju učiniti.
Još uvijek nisam.
Još uvijek hodam njezinim gradom. Sporo. Pažljivo. U mirnim, sunčanim danima. Najsličnijima praznini. Još uvijek stranac.
I čuvam se vjetra. Da ponovno ne gledam svoja zrnca kako se lebdeći ljeskaju prema horizontu.
I nestaju.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.