nedjelja, 2. veljače 2020.

Darko Dautović | Bezdan


Nisam imao izbora do odustati od riječi pred njezinim pogledom što je prosinačko sunčano podne ogledao tamom, pred očima u kojima sam oduvijek, još od vremena kada je nisam poznavao, vidio tople boje jeseni, tonove sjete, meke sjene želja, plahe dodire zrelosti. Sada su me promatrala dva zaleđena, tamnosmeđa izvora što presušuju u bezdanu.

Gledala me. Ali, više me nije vidjela. Nije me željela vidjeti. Ne namjerno. Ne s predumišljajem.

Naprosto nije znala vidjeti ni vlastitu bol perolakih obećanja što zasijeku po srcu prije nego, poput nas, postanu dah u vjetru. Nije bila u stanju vidjeti niti grcanje čudesne, magične priče što se mjesecima, bezglasna od žudnje, željela izgovoriti našim usnama, zavitlati univerzum i presložiti ga na našu sliku.

Sve što je mogla vidjeti bio je strah. Od nesigurnosti puta što sam donio u njezine utabane staze. Od mira mog nemira u njenom zamrlome svemiru. Od mog pogleda što je vidi kada je i ne gleda. Od ljubavi.

Strah, gdje i da se ogleda, ne vidi ništa osim sebe.

Koliko god puta da sam joj to, zaboravljenoj od sebe, izgovorio, nije me znala čuti. Zvuk mojih riječi bio je poput pada stabla u napuštenoj šumi. Smisao se gubio u nevjerici. Doista, zar je i moglo biti moguće da se nakon trećine života pojavi netko tko joj raspoznaje boje, tko u njenom smijehu čuje glazbu, u gibanju njezinih bokova vidi ples, u pošalici razaznaje bijeg, u pijanstvu krik? Netko tko se drznuo reći da je samoća predivna kada je ne moraš dijeliti ni sa kim? Izreći takvu blasfemiju naglas, jasno, izravno, nedvosmisleno, njoj, svikloj na skoren, podnošljiv brak!?! Bezobzirno izgovoriti da joj ne može jamčiti ništa, baš ništa osim da do kraja života neće proći niti jedan jedini dan u kojem neće biti voljena!?! Da može, zna i želi, da je sve svoje minute živio tek da napokon postane spreman te dane živjeti samo i jedino s njom!?! Da joj pripada!?!

Isuviše je to istine da ne zazvuči kao laž.

Da nisam doživio strast kojom se podavala poslu, da nisam vidio bljeskove njezina uma u stvaranju, lakoću kojom ni iz čega stvara začudnost, kako unese osmijeh svugdje gdje se ukaže, da joj na čelu nisam vidio iscrtanu brigu za dijete, nemoć ljutnje nad bešćutnom stvarnosti grada, gluposti zemlje, beznađa planeta...

Da joj nisam osjetio usne na svojima, poljubio madež na njezinoj dojci, zadrhtao od njezine ruke na mom bedru u automobilu, zastao usred rečenice kurtoaznog razgovora s njezinim mužem osjećajući joj dodir ispod stola u bučnome kafiću, da me nije uvjerila da sam još uvijek živ...

Da, moglo je biti laž. Možda je trebalo biti.

Nije bilo.

Bilo je stravično. Navještalo joj je kataklizmu.

U snovima što ih je dijelila sa mnom, učestalo je sanjala zemljotres, govorila mi o krivici koju osjeća što u snu ne štiti sina, majku, sestru, već traži spas samo za sebe. Pretvarao sam se da ne razumijem značenja, štitio je od tumačenja, pa ipak jasno vidio poruku duše koja joj nedovoljno glasno šapuće, koja iscrtava sliku bojama koje ne razaznaje, priprema je za mizanscenu promjene od koje je nemoguće pobjeći. Naizgled. Jer, dovoljno je odustati. To je najlakše.

I bilo je.

Dok nije postalo preteško. Poput treće minute neskrenuta pogleda s bezdana što me promatrao. Osjećao sam svaku stanicu svog bića, mir disanja, jasnoću koja joj miluje lice razumijevanjem. Opušten, tužan, nasmiješen. Beživotan. Prekriven zapuhom prašine što me podsjetila da sam pred četiri minute imao srce.

U nedogledu bezdana.

Bez dana.

Uz nju.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.