utorak, 25. veljače 2020.

Božica Jelušić | O nesreći ili o glačanju otpale zvijezde


Sasvim sigurno bismo mogli početi dan nekim lijepim citatom o proljeću, pomlađivanju, energiji, optimizmu, samopomoći, karakternoj ustrajnosti, podnošenju životnih nedaća s osmijehom prosvijetljene osobe, uzdignute uznad samsare i njenih zamki. Mogli bismo reći: Sve je iluzija, privid, pričin, dvije trećine toga što nam se događa, događa se u glavi, naši strahovi blokiraju pozitivne ishode, naša nesigurnost navodi ljude da nam zadaju bol, ucjenjuju nas, iskorištavaju, nište.Mogli bismo, kažem, ali nećemo, vješto kompilirati neke od omiljenih "topics" koji vladaju na društvenim mrežama, no zaista smo izašli iz te faze i uz najbolju volju, ne možemo se uživjeti u taj bivši virtualni život od prije 10 godina.

Ono, što nas muči kao konstanta, čitavo to vrijeme, pa možda i prije njega, jest nedostatak solidarnosti i neosjećanje za muku drugoga. Kad naša zvijezda sjaji visoko, svi nastoje biti u njenom svjetlokrugu, svi pod obasjanjem, u nekoj vrsti "pobjedničke milosti". Svima smo originalni, simpatični, osebujni, jedinstveni. Zgodna smo tema za razgovor, za privatne komentare, koji ističu našu bliskost ili dugo poznanstvo. Opraštaju nam se malo i nešto veće ekstravagancije, prijatelji nam poklanjaju stvari koje se sami ne usuđuju nositi, nakit iz hipijevske mladosti ili knjige, koje ne bi voljeli izložiti očima ćudoredne javmosti. Zovu nas na izlete, na vikende, na rođendane i svadbe, kojekuda, iako smo decidirano rekli da zapravo ne volimo društvene događaje ni nihovu atmosferu.

Međutim, u nevolji, u posrnuću, u obitejskim i osobnim krizama, u političkom "zglajzanju" iz tračnica, u kakvoj sitnoj aferi, u momentu kad naša dobna, rodna, krvna ili nacionalna skupina dolazi na "tapetu" i nišan uskogrudne i ostrašćene javnosti, solidarnost iznenada izostaje. Pognute glave, izduženi nosevi koji "rondaju" po podu, žurni i neodgodivi poslovi, nižu se kao na tekućoj traci. Naši prijatelji nemaju vremena. Nevolja je zazorna, ljudi se klone onih kojima ne ide dobro boje se da će trebati kakva posudba, kakva usluga, kakav povjerljivi razgovor: na sve to nisu spremni. Naime, naša civilizacija nije " trenirana" na suosjećanje, na "zbijanje redova" u trenutku kad pojedinac ili cijele skupine gube bitku sa stvarnošću i kad ona rečena zvijezda gasne. Pada mi na pamet morbidna prispodoba: tu "padajuću" zvijezdu, poput one Davidove, na židovskom rukavu, prišivaju nam u trenutku padanja gotovo svi oni, na koje smo do jučer računali.A mi ju žurno glačamo, prevrćemo na bolju stranu i ravnamo, da ne razočaramo te iste, "naše" ljude, koji su nas upravo iznevjerili.

Od nesreće i životnog neuspjeha, nažalost, samo je jedan korak do izopćenja iz društva kompetitivnih, uspješnih, nabrijanih, sposobnih preživjeti. Oprostite, malo sam otplutala od središnje teme, ali ne mogu odoljeti da ne radikaliziram završetak ovim citatom iz Szepovog LJUDSKOG ZADAHA: "Bili smo zatvoreni pet dana i u novinama čitali o bezbrojnim novim imenovanjima i uredbama vlade. U tih pet dana nitko se nije usudio prokrijumčariti hranu u našu zgradu. A onda šesti dan...."

Jer naravno, može to jedan hitroprevratni mozak pročitati i ovako: "Bila sam tužna/ nesretna/ bolesna/ ojađena pet dana /tjedana / godina i u medijima čitala o trivijalijama, perverzijama i paranojama modernog društva, o nesposobnoj politici i ljudima koji su nadigrali državu i njene zakone. U tih pet beskonačnih distanci, nitko se nije dosjetio prokrijumčariti zraku sunca u moj opustošeni svijet, potamnio od briga. A onda, šestog perioda.."

GPV
Ilustracija: Sunčana Sesić Alvarado, Jedan mogući portret

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.