Kolumne

subota, 11. siječnja 2020.

Željko Bilankov | Put u Suzanj


(sedamnaesta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Sunce je uprlo svon snagon u našu kuću i skoro me zablišćilo, kad san se spušća niza skale od balature. Doli u dvoru, dido je već spremi tovarčića za put i još jednon provirava sve, a posebno je li pritegnut samar, jerbo će me na nj sest. Krtol i ranac su na tlehu, a on me vesel dočeka i pomilova po kosici, svojon lipon rukon, ne onako hrapavon i grubon, ka u drugih težaki. Ma, bi je propju fin, tepal i zgodni veli, rekli bi gradski čovik. Podiga me i već san gladi Miška po vratu, kad smo krenuli iz dvora, dok su nan mahale nasmijane baka i teta. Vajalo je prvo proć mimo tetu Maru, vrsnu šoltansku kuvaricu i barbu Bilota, didova prvog rođaka, pa tetu Maricu i legendarnog barbu Fabu, koji je nan dici, zna o svačemu pričat. Ma, intrali smo i druge jude puten do Podvele gomile i svakoga san triba pozdravit. Inače, ako se kojin slučajen dogodilo da si proša kroz selo, a nisi se javi nikome, ču bi iza sebe, ono poznato: „Aaa, ni amente kumpare?!“ i odma bi ti doznali dida, baba, otac oliti mater, jerbo se to svaćalo ka nikakva uvrida. Inšoma, mi smo nastavili ustaljenim ritmom. Povremeno se čulo ono: „Šoo, šo Miško!“, ča je dido govori tovaru, ako bi uspori, a mi smo već na kraju sela, još pinkicu i na putu smo za Suzanj, meni dragi didov komad zemje sa maslinan, rogačen, smokvan i vrtlićen punin svakega blaga.
Dida Tonko je cilo vrime hodi, a ja ka kraj, jašen i guštan u vedron, divnon danu. Gledan povrj gomil, izmeju kojih gremo, na sve ča reste okolo u toj izvornoj lipoti, slušan cvrkutanje tic i uvatin poneku pozu gušteric, ča su se ispružile i sunčaju na stini, ka na nikoj plaži uz more. E, gotovo smo na pola puta, pa triba stat i to baš ovdi? Meni se činilo ka svako drugo misto di jema nika vela stina da dida može sest, a ja protegnut nogice, pa pojist malo pancete i sira, napit se bokunić bevande, oli vode. Ma, on mi je želi prvo ništo pokazat i razgrne grane smrče koja je pokrivala dil škrape. Jema san ča i vidit, doslovno pravi otisak vrča na tvrdoj stini, tako da san zaustavi dah, a dido je bi sritan da mi je otkri tajnu, koju ni sam ni moga dokučit. Sićan se da me malo bilo strah, kad san popipa kameni lik, jer je ništo spominja i gleda u nebo, a ja san se pripa da još čagod od gori ne padne na nas. I ni to bilo sve, malo daje, opet mi je ti pokazat glatku stinu, ali ovi put bez grma, a na njoj pravilni otisci poplata diteta, kako mi je dido protumači uz osmih prima meni. Bome mi je skoro prisila marenda, koju smo na brzinu pojili, pa san jedva čeka da dojdemo u Suzanj. Inšoma, danas se s pravon pitan, koliko je priroda čudesna, a ujedno i tajanstvena, kad na tako malemu komadu škoja, može stvorit prava dva umitnička dila, klesana nebeskon rukon.

Od svega ča smo u Suznju radili, vidili, odnosno vazeli, pamtin opojni vonj rogači i nikoliko turskih kukumar, jerbo san ih strašno voli jist. Ni ih tribalo čistit, već samo malo oprat vodon, pa zagrist u slasnu hrapavu koru i ositit sav užitak ovog ukusnog povrća. Ma, sve je bilo u drugemu planu, kad su mi se po glavi stalno motale one slike vrča i poplati. Zato san didi reka, kad se budemo vraćali, neka brzo projdemo kraj tega, jerbo ča ako ništo šušne tote. Bližilo se podne, a mi smo nadomak sela. Još san se ponekad okrića na tovaru, ne bi li se osvidoči da nas ništa oli niko ne prati, hahahhaa. Kad smo došli doma, obid je već bi na stolu i mora san baki i teti još jednon, potanko sve ispričat i onda su se jopet svi, od srca nasmijali. Cili san dan bi pod dojmon onega ča mi je dido pokaza, pa san jedva dočeka da se navečer uvučen u sigurno sklonište, u sridu izmeju njega i bake. Još je napodan nog baka meknula i termofor, pa je bilo teplo ka u raju. Oči mene malega, ostale su dugo otvorene, dok me ni svlada umor, pa san zaspa siguran da mi sad niko ništa ne more, kad me štiti beskrajna jubav materine fameje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.