utorak, 7. siječnja 2020.

Božica Jelušić | Tvoja bjelina nedostižna je i za svaku grabež nedostojnih i častohlepnih "tvoj dar je previše skup"


Cvetajeva, Marina Ivanovna
Fotografija: Enciklopedija.hr
Oj, Marina malina, što si tako zelena...

Čitam IZABRANE PJESME Cvetajeve, na ruskom i hrvatskom (izdanje MH Zagreb) koje mi je Z. kavalirski prepustio iz zalihe Gradske knjižnice. Nekako, uvijek mi dođe kad počnem tonuti kao kamen na dno bunara, da me podsjeti koliko je teško izboriti se za život, zrak i stih, ako sile tame i depresije za tobom pružaju ruke. Pisala sam o njoj višekratno, pa se sada prepuštam samo osjećaju i doživljaju, što je valjda i jedini pravi smisao poezije.

Ta žena, koja je u 18-toj prizivala smrt kao dar, a u međuvremenu, do konopca na gredi u Jelabugi, izgarala kao baklja, rasipajući strast, svjetlo, inteligenciju, eros,otpor, ushit, gorčinu, zaista je bila unikatna. Sve je kod nje bilo na vječitom maksimumu, ništa prituljeno, dozirano, oprezno, ništa "za kasnije" i "za sutra", kojima nije ni mrvu vjerovala. Svijet nije prilagođen takvim intenzitetima , pa su njeni sudari bili bolni i uništavajući, izdaje česte, kukavička bježanja češća nego odanost, a oni kojima se bezpričuvno davala, držali su da ih to ne obavezuje na duge staze niti na uzvratnost.

Pogubila je kroz poderan džep one legendarne modre haljine stegnute muškim pojasom, sve što je imala: muža, djecu, ljubavnike, mrvice kruha i duhana, srebrno prstenje, Rilkeova pisma, Pasternakove obećane poljupce, kolebljivu naklonost Ahmatove, uspomene s maštovitim nadogradnjama, koje su s vremenom izgubile početni oblik, obavijajući poput ameba naplavine novih boravišta, ljudi i luđačkim vihorom zahvaćena mnoštva, čija su je stopala sustizala i gazila, ma kamo god se sakrila. Nije u svijetu bilo mjesta za "neovdašnju" Cvetajevu i ona je to znala od malena.

Cijeli je svoj život ostavila u šiframa, u dinamitnom stihovanju, gotovo neprevodivom, od kojega ti ostaje bljesak i prasak, a ponekad ti se čini da si nešto i razumio. Zato su njene hlistovke iz djetinjstva (vjerska sekta, op. a.) dobro znale da je treba "ukrasti i u vrt zaključati", da bi zelena dobila zaštitu i u miru sazrela kao jagoda, kojom će se bogovi počastiti na otmjenoj gozbi u Vječnosti. Tamo smjeraju i ciljaju mnogi pjesnici, no samo su rijetki pravi i nepatvoreni, pomazani svetim uljem i prodahnuti darovima Duha.Marina je na sebi nosila te znakove. No, nije bilo dano, nije se slučilo, već bješe kako je sama sebi zapisala:

"Od hordi divljačkih znam gdje se skrit.
Moj zadnji bedem, oklop, tvrd mi štit
Od zlobe dobrih i od zlobe zlih-
Taj - usađen pod rebra mi je stih."

Mirno spavaj, Marina Ivanovna, konačno izvan sudeni i zla, izvan dohvata. Tvoja bjelina nedostižna je i za svaku grabež nedostojnih i častohlepnih "tvoj dar je previše skup".

(ps. Profesoru Užareviću blagodarimo na vrhunskoj studiji/ pogovoru, za višekratno iščitavanje)

7. siječnja 2020.

F. G.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.