četvrtak, 5. prosinca 2019.

Božica Jelušić | Kalorifer, klackalica, samoća


Dala bih mnogo toga, da se pojavi kakav živi kalorifer i zagrije me u ovaj ledeni dan. Ne mora nužno biti kontaktom, moglo bi recimo, poezijom, humorom, naletom oduševljenja, dobrom polemikom od koje ti jurne krv u glavu, zanimljivom objavom, bilo čime. Ali to pokreće staro pitanje: Gdje su ljudi koji unaprjeđuju naš život, kojima smo mi pokretači a oni nama pogonsko gorivo, da izdržimo i ustrajemo pojedinu životnu dionicu?

Razgovor je neizmjerno bitan.On bistri pojmove, poučava, nasmijava, oštri naše oštroumlje za pravu repliku, daje nam sliku o drugome, pozicionira nas prema stvarnosti. Uvijek je netko u nečemu bolji od nas, te prikupljajući dijelove njegove mudrosti i sami širimo horizont i izgrađujemo svjetonazor. Obradujemo se kad vidimo da smo rasli na istim knjigama, voljeli iste filmove, slušali glazbu u isto odrastajuće doba. Slušamo preporuke, planiramo putovanja po rutama koja su ti drugi već prešli, koristimo njihova iskustva. Čak i kad smo mrvicu pozitivno ljubomorni što su to prije nas ostvarili i to je dobro, poticajno, vrijedno.

Naši kaloriferi zrače toplinom, zbog njih otvaramo jutrom oči, pretražujemo međumrežja, zbog njih peremo kosu i nanosimo mrvu šminke, da bismo bolje izgledali, zračili optimizmom i dobrom voljom. Želimo pod svaku cijenu biti što je moguće bliže svom izvoru topline. Naravno, nije dobro kad se sve pretvara u klackalicu, kad stvari idu u dosadu: klik-klak, gore-dolje, hoćeš-nećeš,toplo-hladno, imame-nemame. Odnosi se zalede, nevoljkost dominira, razloga je sve manje a izgovora sve više. Razgovor sahne kao nezalijani cvijet, kliže se po frazama, roni u banalno podzemlje.njegova svrha se gubi,slijedi premještanje "intimne povijesti" u zaborav.

Tako stvari odumiru. Dosadna, zamorna škripa, pretresanje trulih blazina, iz kojih curi perje. Naša uboga prošlost. Odustajemo od kalorifera i palimo svoju malu, ljutim dimom obavijenu vatricu, misleći kako je to genijalno opisao don Bosco: " Osim vatre koja se slabašno micala pod pepelom, sve se činilo obuzeto nadnaravnom nepomičnošću. A ipak, sve je bilo živo: ali samo onako kako izvan stvarnosti može nepomična živjeti svedena tek na vlastitu prisutnost. Nalazio sam se unutar te jednostavne misli, u ogoljelosti prostorije, sa svjetiljkom u ruci, osluškivao sam" (MALICROIX).

A vani zima, vani sniježi...."Pamti me, moj anđele, po dobru, / Pamti mene do prvoga snijega". (A. A.)

5.prosica 2019.

F. G.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.