utorak, 3. prosinca 2019.

Božica Jelušić | Fragment o zečjem srcu


 "Ako se nešto crni, to su samo slova, / ko tragovi zeca što čudom spasio se."

(Brodski, Stihovi o zimskoj kampanji....)

Čitam tu jedan svoj prepjev Ahmatove (zahvaljujem Graksiju što smo ga sačuvali) i zaključujem, krivo činim što o svom prošlom životu i odlukama donesenim u jedno drugo vrijeme, mislim loše.O tome treba imati posve drugačiji stav, kao što Brodski na pitanje novinara "Da li je Ahmatova nešto (njemu) proricala", odgovara: " Možda i jest, ali njena predskazanja su valjda bila ljepša, tako da ih se i ne sjećam. Zato što se sjećate samo loših stvar - na njih obraćate pažnju jer one više imaju veze s vama lično i vašim djelom.S druge strane, dobre stvari nastaju božanskim uplitanjem. I nema smisla da se čovjek brine oko toga, jer će do njegovog uplitanja doći ili neće doći. Te stvari ne držimo pod kontrolom. Pod našom kontrolom je mogućnost da se desi nešto loše".

Dakle, bez obzira što je u nama zečje srce, uplašeno od svakoga šušnja nesreće, treba hrabrosti i za život i za odluke podjednako. Začahuriti se, hibernirati, ne dozvoliti da na s bol dotakne, znači propustiti priliku da ti se dogode pjesme, i suze i očaj, da spoznaš prilično vrtložne i mračne dijelove vlastite ličnosti, no također, da se uzdigneš u opraštanju, da naučiš otpuštati, da s onim smješkom istočnjačkog mudraca vidiš kako žaba na listu lopoča i orao u visinama imaju neku svrhu, premda ne dijele istu perspektivu. U nekim dubokim odnosima, ljubavnim, prijateljskim, u pothvatima za koje nismo ni znali da smo spremni, nadilazimo sebe, i premda pišemo "pohvalu redu vožnje", potpuno smo spremni sjesti u vlak bez odredišta, da bismo završili bilo gdje, sami, napušteni, razljubljeni, obespravljeni i bogatiji za jednu skrivenu ranu.

Sloboda i usamljenost svakako idu zajedno (kao što Jerofejev genijalno poantira na primjerima Brodskog), no vrlo je malo ljudi spremno platiti tu cijenu. Stoga vrludamo, spotičemo se, griješimo, vežemo se u dobroj vjeri da smo postigli žuđene SRODNOSTI, tražimo svoj izgubljeni dio u svijetu i vremenu. Ne treba niti naglasiti da se taj "svijet i vrijeme" svode na jednu jedinu osobu, središte našega osjećajnog sustava i svemira. Najljepši su trenutci,ponekad i sretne godine, kad imaginiramo da smo pronašli, a najteže je kad ni pod koju cijenu ne želimo priznati da smo promašili i izgubili. Što veli Golob: "Ja nisam onaj, ni ti nisi ona". Predmijevam dakle, da su samo one starosti lijepe, u kojima se na svoju prošlost okrećemo miran pogled, pun blagog humora i zahvalnosti životu, što nam je bilo dopušteno sanjati, dijeliti, gubiti i svoje pravo na pogrješku i promašaj koristiti u punoj ljudskoj mjeri.

3. prosinca 2019.
F. G.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.