Kolumne

petak, 6. prosinca 2019.

Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo


Mirjana Majić: U zagrljaju ljubavi, Zajednica Makedonaca u RH, Zagreb 2019.


Piše: Nikola Šimić Tonin

U zamci lijepih riječi, riječima ulovljen život, ukoričen, izvezen tugom, protkan ljubavlju, dotaknut životnim tegobama, jasan i dnevničan, poetske ispisnice, danovanja, samovanja, dnevnim obvezama žene i majke, življenja, sve tegobe i nedaće na život – putu, liječene lijekom koji pomaže, liječena ljubavlju, darujući ljubav voljenoj osobi nesebično.

Ova knjiga pjesama slovima je zavita duša Mirjane Majić. Pjesnikinje s dvije domovine. Ko ruke u molitvi dotiču se Makeedonija i Hrvatska, u zagrljaj ljubavi stisnute.

I kao što kaže Vesna Parun:
 Ako je život rijeka što teče,ljubav je zlato nataloženo.Ona ga u svom koritu njiše.A zlato raste. I što ga daljeu sebi nosi sve zlatnija je.

Mirjanina poezija diše ljubavlju i zato je nije teško zavoljeti. Opijena ljubavlju koja iskreno traje samo rijetkim sretnicima. Meni je za poeziju koja mi se sviđa bitna samo jedna stvar – da me dirne. Da u tim pjesmama nađem i dio sebe. Da osjetim iskrenost duše koja mi se obraća, da iznenadi poznatim a opet svojim. Mirjanine pjesme su osobne i iskrene.


I kako u pjesmi: Zbog ljubavi (Paul Elurad) pjeva: Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam / Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim, / Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima, / Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim. / Svijet male sreće, bez površine i bez dna, / S odmah zaboravljenim čarima, / Rođenje i smrt zamršava njihove dodire / U neba i zemlje pomiješanim naborima. / Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje. / Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java; / Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava...

U ovim stihovima vidim siluetu Mirjanine duše, širinu njenoga srca koje se pita dok samuje, kako se samo u razmišljanjima zna zateći žena, okrenuta licem i mislima prema zemlji iz koje je otišla, ali zavičaj nije otišao iz nje, ljubav je još veća, žal i čežnja, ali opet: Tko da joj otme iz duše Makedoniju, tko da joj otme iz duše Hrvatsku, otimaju joj i jednu i drugu ljubav pjesme: MORSKA ČIPKA(...) Gledam svu raskoš pjene, /njene beskrajne uzorke
/ što nevera ih stvara, / i kao da su / paške čipkarice / prostrle tepih od / „bijelog zlata“...NE OCJENJUJ ME: Tko si je uzeo za pravo / reći da sam loš pjesnik...STIJENA: Danas sam stijena / u momo životu caruje ljubav ... VARDAR: Vardar, rijeka moje mladosti / ... puno je ljubavi rođeno na tvojim obalama...

Mirjanina poezija potvrđuje nam misao:

Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.
– Jacques Prévert,

Mirjana Majić živi svoje stihove, život joj nije bio pjesma, ali su joj zato pjesme pune života, tuge i radosti i nadasve ljubavi. Pjesnikinja je koja piše svoje pjesme kao priče. I kao da nas podučava: Budi pjesnik, od tuge i nedaće, sakri se u pjesmu, tuđu ili svoju.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.