četvrtak, 7. studenoga 2019.

Veronika Belec | U dah vjetra


Prekoračila bih jučer i danas
ali  me oni
svojim gubavim tabanima tapkaju
po kosi i ne daju da idem
Veto mi potiskuju u kožu
razotkrivaju moje slabosti
pakiraju ih u cvjetni krep papir
koje potom dostavljaju tebi
kraj ušne resice da ih opipaš
jer ih ne poznaješ

Već danima traje to divljanje
poželjela sam čak i oćelaviti
a onda sam ipak rekla ne
( i da i ne i da i ne)
Oglušila sam se na njihovo natezanje
koliko sam mogla

Vrijeme je da se sakrijemo
jedan drugome u srž
naših tonzila  i ispod naših scapula
jer nehajno mi drže i čupkaju kosu
a stoje u drugoj prostoriji
kako ih ne bismo vidjeli u stvarnome obliku
onakve kakvi oni jesu

Kosa im moja ostaje zapetljana po
cijanotičnim šakama
jer oni ne dišu
već samo postoje među nama
A ako odnesu i nas preko ekvatora
na rub svijeta
i puste nas s visine
u dah vjetra
zašuti  i nemoj disati
prilijepi se za moje hemoglobine
 ne puštaj se ni u kojem slučaju
jer  nećemo preživjeti

 Autor slike: Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.-1610.), naziv: Ruke (The hands).

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.