ponedjeljak, 18. studenoga 2019.

Snježana Tramburovski | Urlik kao pjesma



Kako hodaju djeca otkinutih vriježa?

Vidjela sam im jučer tijela kako prolaze kroz tiskarsku prešu;
vijugaju zrakom u formi tijesta koje razvlači mlinac u nedogled
Smiju li se ta djeca ili samo u grlu zatome
hmkanje neizgovorene brige?

Pravim se da znam mnogo o psihologiji kad izlazim među ljude
No, zapravo je to jedna svinjarija.
Tješim se mehanizmima, mladošću i zaboravom

(kao da itko može zaboraviti 100 očevih poljubaca svako jutro),
(kao da itko želi sreću mijenjati mehanizmom za ... ŠTO?),
(kao da je mladost sveobuhvatni i beskonačni lijek za sve što nas sakati, pali i rastrgava)

Slatko si lažem da ne moram mnogo brinuti
Kao, priroda se pobrinula ...
Sakate vriježe, očerupana koža, naborani snovi, strahovi ostavljanja,
gusta plazma neizrecivosti šljapče u grlu
A ja samo promatram ...
Sasvim nesposobna da riješim užarenu glad

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.