Ne dam svoga komšiju
Dodijalo, prika moj, škripi na sve strane,
prelilo se preko svake brane.
Čegrtaljke nanijelo, šorovima ječe,
nemilica ljudima poteče.
Ne dam svoga komšiju, sokak da nam kroje!
Neću korov u bašči do moje!
'Ko će prvi skočiti kad mi hambar gori?
Čija šljiva uz plot naš da zori?
Da l' da pečem rakiju, zovem tamburaše?
Da l' da crtam što je srce naše?!
Ne dam svoga komšiju, u njem' vidim sebe,
ista lija na pragu nam grebe.
Nij' me briga čiji je, oklen mu je ćaća;
hoću da mi na čašicu svraća;
da se šnjim izdivanim što nas oba muči;
zloća iza kojeg ćoška čuči.
Meni i mom komšiji ne trebaju pijetli:
uvijek jedan drugome posvijetli.
O'te drugdje grgljati koliko vas 'oće.
Ništa o' tog nije moje voće.
(Ne dam svoga komšiju, sokak da nam kroje!
Neću korov u bašči do moje!
'Ko će prvi skočiti kad mi hambar gori?
Čija šljiva uz plot naš da zori?)
* Tekst je nastao s glazbom u mislima. Sviralo je „Otvor', ženo, kapiju“ skladatelja Miroslava Škore.
Široke li nam nizine
Ljeta jezde, zime kliju, traju rijeke umorne.
Obećanja sva su dana. Stoje geste mramorne.
Ovdje smo svi; ista glina
život će nam platiti.
Široka je ta nizina;
svud se nudi zlatiti.
Kakve brazde! Kakvo žilje! Kakva djeca! Kakav čas!
Kako biti svoj u svijetu koji teče i bez nas?
Raspuknuti od miline
sebi ćemo kaditi:
Široke li nam nizine;
tko će sve to zlatiti?
Koliko nam ove žice jošte mogu trajati?
Hoćemo li smoći slogu bistrim sluhom skladati?
Svisnut ćemo pod silinom;
čarnu žemlju sladiti.
Širit će se med nizinom;
svi ćemo se zlatiti.
Suputništva meki korak prene sjene sumorne.
Ljeta jezde, zime kliju, traju rijeke umorne.
Odavde se lakim krilom
u visine protegne.
Odavde se jakim sidrom
do dubine potegne.
* Tekst je nastao s glazbom u mislima. Sviralo je „Ne dirajte mi ravnicu“ skladatelja Miroslava Škore.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.