Kolumne

četvrtak, 21. studenoga 2019.

Željko Bilankov | Bari via Taranto


(deveta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Mnogi su mislili da je ovo kraj puta, dok je brod uliza prid zoru u Bari, toliko žejenu talijansku luku i slobodni grad na onoj strani Jadrana, ratne godine, ijadu deve'sto četrdeset i četvrte. Njegova prova rizala je more sve sporije, u nikoj neobičnoj tišini poput zatišja užežin bure oduševljenja..,a u potpalublju, ispunjenon ustajalin zrakon i svakojakin vonjima, matere su dojile ili budile pospanu dičicu,..mularija, žene i judi, već na kraju strpjenja, kupili su sve ča su imali, a oni koji su mogli penjali su se ka' maniti uza skale. Ča in se bidnima, u temu času, motalo po glavi, samo su oni znali, a mi moremo pritpostavit. Poglede i uzdahe olakšanja, zaminile su spontane suze radosnice, žamor, klicanje i grljenje od silne sriće.

Tega jutra puno se naših judi iskrcalo na talijanski tleh, a neki su se sagnuli da ga pojube u znak zahvalnosti, ne sluteći da je Bari tek usputna stanica njiove kalvarije.Vrlo brzo radosni šušur, prikinula je komanda postrojavanja te velike mase izmučenog svita i naredba da se krene prima kamionima. Ni bilo lako skupit probuđenu razdraganu dicu, nasmijane majke i starije, ali se uskoro ipak uspilo u temu. Ne otkrivši kamo ih vode, polako su prolazili još uvik uspavanin gradom, do novega odredišta,..žejezničke pruge. Tamo ih je čekala ferata sa vagonima ka' za privoz živine, na sramotu Saveznicima koji su to smislili...i tad in je nažalost postalo jasno da ne ostaju, već da gredu daje.., a di, di ćemo, glasno su mislili, dok su in lica poprimila ponovo isti oni smrknuti izraz. Stariji svit ni nikad ni vidi feratu i vagone, a kamoli putova u njima, pa in je bilo nelagodno u srcu. Jedino je dici sve ovo parilo lipo, poput nike nove igre, nikog novog putovanja u zemju bez puški, avioni, bombi, straha i plača. Ka hitra gusinica, koja vijuga, kroz živopisne predjele talijanskega juga, ferata ih je vodila u Tuturano, misto i privremeni prihvatni logor za izbiglice. Kako su ih privozili, tako su ih i tretirali pri dolasku, zajedničko pranje, posebno žene i dica, posebno muški i dezinfekcija u prostorijama koje su ličila na sve, samo ne za tu svrhu. Našin dalmatinskin ženama, uostalom, ka i mnogin ženama tega vrimena, intima je bila svetinja, a sad su tribale skinut sve sa sebe i još isprid dice. Moja baka Rafaela, očeva majka, prva je prikinula šutnju i neviricu šoltanskih, točnije žen naših Grohot.., odvažna kak'a je i bila, zavikala je: „Ajmo žene, ča čekate, skidajte se,..ne dajmo in gušta da misle kako smo zaostale, pokažimo in da smo ponosne i hrabre, hrabrije nego njiove, koje sad griju guzicu u Ingeleškoj ili Jamerici“! To je povuklo sve, pa su čak i zapivale iz svega glasa, uz smih i ponosni sjaj u očima.

Već iste večeri dobili su robu za prisvuć, ništo hrane i poneku deku. Nažalost, posteja in je bila, 'ladni betonski pod logorskih kuć Tuturana. Dani su in se činili godine, a onda su napokon pribačeni u Santa Maria di Bagno, malo lipo primorsko misto i trajni izbiglički logor blizu Taranta, glavne tranzitne luke za Afriku tega vrimena.., u očekivanju svog reda za odlazak u neizvisnost novog života, priko modrog prostranstva Sridozemnog mora!



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.