subota, 16. studenoga 2019.

Nataša Nježić Bublić | Kako mi Iva nedostaje



Iva mi nedostaje na sto načina,
od kojih nijedan nije priopćiv preko telefonske mreže.
Iva mi nedostaje svake subote,
kad čujem s prozora graju mladih koji hrle u grad.
Iva mi nedostaje uvijek kad imam nešto važno za reći,
ali prešutim i otpijem još jedan gutljaj kave.
Iva mi nedostaje za vrijeme Božića i Nove godine, kad s njom poželim podijeliti radost, a nje nema u mom društvu.
Iva mi nedostaje ljeti kad poželim ići na kupalište i biti jedno od desetine druge djece koja bezbrižno dijele toplinu sa Kupom.
Iva mi nedostaje na klizalištu gdje se smrzavamo na hokejaškim utakmicama, praveći se da je hokej puno važniji od prvih simpatija.
Iva mi nedostaje ujutro kad počne prvi sat, iako je ona godinu dana starija i išla je u ekonomsku.
Moja sestra kaže da su to godine, da se ljudi razdvoje i da ne patim zbog toga.
Na Ivin i sestrin rođendan 6. veljače,
nedostaju mi obje,
dok se vrijeme kotrlja,
rađajući nove klince
i nove živote u kojima nismo ni sanjali da ćemo postati stranci.
Iva mi nedostaje i tako što mi nikad neće postati daleka i strana,
ma koliko godina se ispikulalo
bez našeg susreta.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.