subota, 16. studenoga 2019.

Giacomo Scotti | „Luka različitosti“


Razgovor pripremio i vodio Nikola Šimić Tonin

Giacomo Scotti rođen je 1. 12. 1928. u Savianu (Napoli).  Završio Liceum u Napulju.

Novinar, književni prevoditelj, publicist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, povjesničar, kritičar i esejist. Počeo objavljivati 1948. pripovijetke i pjesme na talijanskom jeziku, u riječkim publikacijama La Voce del Popolo Pioniere. Objavio osamdesetak knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku., a neke od njih se prevedene i objavljene na albanskom, makedonskom, slovenskom, turskom, malteškom, španjolskom, njemačkom, srpskom, rusinskom, slovačkom, mađarskom i drugim jezicima. Početkom pedesetih bio je među osnivačima “Riječkog književnog kruga“, kasnije „Riječkog književnog i naučnog društva“. Sastavio brojne zbornike i antologije. Objavio niz važnih prijevoda s talijanskog jezika.

Živi i radi u Rijeci od 1947.

Poštovani, ne znam koliko Vam je poznato u Zadru smo pokrenuli književnu nagradu: Goran Bujuić – Književnici novinari, i ne malo sam se iznenadio koliko je o Vama pisao Goran, iskreno obradovan upoznavanjem s Vama i druženjem ova dva dana u Rijeci i Opatiji s našim zajedničkim prijateljem Ernijem Gigantom Deškovićem. Što tek reči koliko sam počašćen ovim intervjuom, treba li što dodati na uvod o Vama, Vaša životana, stvaralačka i ljudska putanja impozantna je?

Poštovani Nikola, moram se odmah ispričati: duboka starost onemogućava mi dati precizne i dokumentirane odgovore. Pokušat ću, počevši od prvoga pitanja.

Kada se danas osvrnete na svoj život – put što Vam prvo zaiskri pred očima, čega se najradije sječate? A čega ne?

Iz moga dugoga života najradije pamtim i najdublje su mi ostale u sjećanju godine mladosti i prvih ljubavi. Mislim na dane kada sam počeo raditi kao novinar dnevnika „La Voce del Popolo“ (koji i dan danas izlazi u Rijeci) a istovremeno napisao prve pripovijetke i stihove. Rado bih izbrisao kasnije godine zrelosti, dane provedene u istražnom zatvoru kao „narodni prijatelj“, dane u kojima sam izbačen iz redakcije i morao tražiti posao u riječkoj luci, i godine (ne dane) kad sam bio pod nazorom tajne policije. U prkos svemu, međutim, ostao sam ljevičar, na strani skromnih i ubogih, potlačenih ljudi. Ne volim ideologije, partijske evangelije, ali imam ideale humanosti. Danas oko mene vidim: neki bivši „crveni“ i moji progonioci postali su desničari i sačuvali vodeća mjesta.

Surađivali ste i imali doticaj s neupitnim hrvatskim klasicima, tko Vam se od njih najdublje usjekao u pamćenje?
   
Upoznao sam skoro sve klasike hrvatske književnosti moje generacije, prijateljevo  sam i surađivao sa većinom njih; u talijanskim antologijama i časopisima, pa i u posebnim zbirkama objavljivao sam svoje prijevode pjesama i proza četrdesetak hrvatskih velikana Dvadesetog stoljeća, među kojima su: Dobrica Cesarić, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Marin Faničević, Mak Dizdar, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Miroslav S. Mađer, Milivoj Slaviček, Zlatko Tomičić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, i drugi. Bio sam često gost u njihovim domovima, mnogi od njih bili su često moji gosti u Rijeci… Kada bih mogao skupiti sve tekstove koje sam objavio na hrvatskom i talijanskom jeziku o mojim susretima s njima i moji članci o hrvatskoj literaturi objavljeni u Italiji tokom sedamdeset godina, sastavio bih nekoliko opsežnih svezaka. Od svih pisaca i pjesnika najdublje mi se usjekla u pamćenju i srcu velika draga i ponosna Dalmatinka Vesna Parun. Dana 6. VII. 1964., u Zagrebu poklonila mi je svoju zbirku pjesama „Crna maslina“. Na prvoj stranici napisala je, rukopisom: „Giacomu, simpatičnom i srdačnom, ovaj komadićak Mediterana u mom crnom srcu. Vesna.“

Pokretač ste Riječkog književnog kruga, tko je sve obilježio i bilježi i dalje Riječki književni krug, na koga biste ukazali prije, a na koga danas?

Što se tiče riječkog književnog kruga, malo se o njemu pisalo; nitko nije sačuvao dokumentaciju o onom što smo radili, organizirali, stvarali. Da su živi, o toj organizaciji mogli bi najviše i najljepše pisati nezaboravni historičar Vinko Antić, pjesnik, romanopisac i dramaturg, Nedjeljko Fabrio, čakavski pjesnik Ljubo Pavešić i drugi koji – osim spomenutih bili su suosnivači RKK – a u veljači 1968. godine: Vjekoslav Bratulić, Vladimir Pavlinić, Daša Kabalin, Zoran Kompanjet, Ivo Žic – Kalačić…

Iz svog bogatoga stvaralačkoga iskustva koji bi ste savjet dali mladim stvaraocima?
   
Mladim stvaraocima savjetujem da pišu svaki dan, makar samo jedan stih. I neka stalno čitaju djela velikih pjesnika i romanopisaca, bar dvije – tri stranice dnevno, čak i na putovanju. To je gimnastika mentis, pomaže i da se produži život. Kad pišu pjesmu ili prozu neka misle na čitaoce, crpeći iz vlastitoga života.

Kakav je položaj književnika bio prije a kakav je danas?
  
I prije i danas položaj književnika ostaje isti. Bilo je teških dana ali i rijetkih trenutaka sreće nekada; ima ih, dobrih i loših, i danas. Ono što je uvijek loše u Hrvatskoj to je vrlo niska postotna stopa čitatelja. Osim toga, kao posljedica ratnih užasa od prije tri desetljeća, naša zemlja ne komunicira dovoljno sa susjednim slavenskim zemljama. Više nam ne dolaze novine ili časopisi, filmovi i knjige iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Skopja i Podgorice… To me boli. Treba rušiti te nevidljive ali konkretne berlinske zidove. Rijeka ih je odavno rušila.

Hrvatski i Talijanski narod imaju burnu prošlost, niste bježali u svom stvaralaštvu od tih tema, na koje probleme bi ukazali danas?
   
Neki su historičari sa Zapada pisali da tokom dvije tisuće godina, tek petnaest posto toga vremena bilo obilježeno ratovima na Jadranu. Pa čak u vrijeme ratova jadranski mornari i ribari prešli su bez teškoća sa jedne na drugu obalu zajedničkog mora. Epoha razdvajanja, koja je počela polovinom Devetnaestog stoljeća, pogoršala se tokom Dvadesetog, od prvog do drugog svjetskog rata, naročito u drugom, za vrijeme invazije i okupacije bivše Jugoslavije od strane njemačkih i talijanskih, bugarskih i rumunjskih fašističkih i nacističkih trupa. O tome sam napisao desetak knjiga u kojima nisam štedio svoju rodnu zemlju, zločine mussolinijevih fašista. Danas se nameću drugi problemi, a prvi je: kako graditi – a potrebno je graditi – stalne i čvrste mostove kulture, trgovinske i političke suradnje između Hrvatske i Italije gledajući prema budućnosti, djelujući u korist bolje budućnosti naših sinova i neputa. Hrvatska je njihova domovina, ali i Europa je zajednica koja obuhvaća sve nas. Ne treba zaboraviti prošlost, ali ostaviti da o njoj pišu historičari, i ne iskorištavat prošlost za širenje mržnje među narodima.

Grad Rijeka knjiga je za sebe u tim odnosima, što Vas toliko veže za Rijeku, i što Rijeku krasi, što ima a što drugi gradovi nemaju?
   
Grad Rijeka (kao i čitava susjedna Istra) je „luka različitosti“ u kojoj te različitosti – nacionalne, jezične, kulturne i.t.d… služile su našim djedovima i služe nama danas da zajedno bratski živimo. U Rijeci intenzivno surađuju Zajednice Talijana, Srba, Slovenaca, Albanaca, Mađara, Slovaka, Crnogoraca, Bošnjaka i Bosanaca, Ukrajinaca i Roma. Prijateljstvo se stvara na radnim mjestima, u kavanama, na festivalima, pa i kod kuće. Ne zaboravimo činjenicu da u Rijeci i Istri imamo najveći postotak mješovitih brakova u Hrvatskoj. Talijanske škole i dječje vrtiće ovdje pohađaju i hrvatska djeca; bilo da su Talijani ili Hrvati, svi se osjećaju građanima Hrvatske, uče hrvatsku povijest, hrvatsku literaturu, geografiju Hrvatske … i šire ljubav. Te vrline, takva atmosfera, eto – sve to – veže me za Rijeku čiji sam stanovnik već više od sedamdeset godina. Neki drugi gradovi Hrvatske na žalost, nemaju kvalitete ove naše „luke različitosti“ koja postala europska prijestolnica kulture za 2020. godinu.

Nezaobilazno pitanje - Talijanski ezuli: Zatvara li se krug mržnji i neprijateljstva koji je kulminirao pokoljom u fojbama i Titovom represijom?
   
Talijanski ezuli iz Rijeke, Istre i Zadra bili su žrtve Mussolinijeve imperijalističke politike, agresije i masakra koji su trajali od 6. travnja 1941. do 8. rujna 1943. Poražena u ratu, Italija je izgubila sve teritorije koje je dobila nakon Prvog svjetskog rata, dok je Titova Jugoslavija učinila sve da te iste teritorije (Istra, lošinjski arhipelag, Rijeka i Zadar) „očiste“ što je više moguće od talijanskog autohtonog stanovništva. Morali su napustiti svoje domove i nekoliko tisuća komunista i bivših partizana. Napuštene domove u Rijeci i Istri zauzeli su „migranti“, iz svih oblasti bivše Jugoslavije. Mnogi od njih nisu poznavali povijest ovih krajeva pa su Istrijane i Fijumane nazivali „fašiste“, kao da su ovdje došli tek za vrijeme Mussolinijeve „epohe“. A već prije, odmah nakon kapitulacije Italije pa i u prvim danima poslije oslobođenja ovih krajeva više stotina Talijana bačeno je u fojbe. Takve represije su pridonijele masovnom egzodusu Talijana iz krajeva u kojima – i pod Venecijom, i pod Austrijom – živjeli su bez velikih problema i miješali krv tokom četrnaest stoljeća sa Hrvatima i Slovencima.

Svjedoci smo i novih incidenata, posezanja za hrvatskim teritorijem, nemalo sam se iznenadio boraveći u Italiji ugledavši grad Zadar u mozaiku talijanskih pošta, kako gledate na njih?
   
Znam o kome se radi. Takvi „incidenti“ bili su česti u godini u kojoj ekstremna talijanska desnica slavi stogodišnjicu D' Annuncijeve okupacije Rijeke. I bit će ih još. Desnica je ojačala i u drugim zemljama, pa i u našoj Hrvatskoj. Ipak takve slične „puste riječi“ neoirendentista imali su i pozitivne efekte, naročito u sjevero – istočnim krajevima Italije. Iz Udina i Trsta, iz Gorizie i Monfalcona upravo ove godine došlo je u Rijeku autobusima i drugim prijevoznim sredstvima na tisuće ljudi. Došli su posjetiti grad i izložbu „Rijeka D' Annunzijeva mučenica“. Takvom izložbom i drugim manifestacijama Pomorskog i povjesnog muzeja, Državnog arhiva i drugih ustanova Rijeka se „prisjeća tog negativnog, ali važnog trenutka svoje povijesti“ u okviru projekta „koji spaja europske gradjane, promovira vrijednosti ujedinjene Europe“, u zajedništvu u kom vlada uključivost, tolerancija i solidarnost bez diskriminacije. Eto ja se s tim potpuno slažem.

Za nedavnih provokacija izjavili ste: 'Ti samozvani talijanski »domoljubi«, u stvari obični neofašisti, ne razumiju ili ne žele razumjeti da svakom sličnom provokacijom udaraju na autohtono talijansko stanovništvo Rijeke i Istre i njihov suživot sa svim ostalim narodima u Hrvatskoj.' Želite li što dodati Vašoj izjavi?
   
Potvrđujem sve što sam rekao, te i dalje osuđujem svaki pokušaj – sa bilo koje strane granice – koji bi mogao širiti mržnju, štetiti dobrim odnosima među dviju obala Jadrana i suživotu riječko – kvarnerskih i istarskih Talijana sa hrvatskim sugrađanima ove lijepe zemlje.
Živim u Zadru, Zadar je posebna i nezaobilazna tema u tim posezanjima i svojatanjima, kako vi gledate na Zadar u tom povijesnom kontekstu?
   
Zadar je jedan od najljepših gradova na Jadranu, čuvar prošlosti koja je – naročito na polju umjetnosti i kulture općenito – objedinjuje Hrvate i Talijane stoljećima. Kalelarga, brojne crkve, muzeji, zidine, kaštel, fortifikacije i ostale povijesne građevine ovoga bisera još uvijek mogu ujediniti a ne razdvojiti istočnu i zapadnu obalu plavog Mare Nostruma.

Srdačne pozdrave, Giacomo Scotti!







Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.