ponedjeljak, 11. studenoga 2019.

Na Interliberu panel o junakinjama hrvatskog romana






Postaju li junakinje iz muške fantazije stvarne žene?

Ženskim likovima pisci daju otprilike jednu četvrtinu do jedne trećine prostora u svojim djelima, dok spisateljice posvećuju podjednak prostor muškim i ženskim likovima. Ovaj zaključak prenio je Guardian u članku pod naslovom „Žene bolje opisuju viktorijanske priče nego današnje“. U članku se navodi istraživanje na Sveučilištu Illinois i California u kojem je analizirano stotinu tisuća romana na engleskom jeziku napisanih od sredine 19.  do sredine 20. stoljeća.

Spisateljice i pisci, panelistice i panelisti Beletrinog okruglog stola koji će se održati na Interliberu u subotu 16. studenog u 16 sati u Paviljonu 5, komentirat će istraživanje koje zaključuje da se prostor namijenjen ženskim likovima cijelo stoljeće smanjivao. 

Davor Krivski, autor zbirke pjesama „Kolekcionar ljubavi ... svih vrsta“ prionuo je računici koja je pokazala da je u 155 od 183 njegove pjesme glavna junakinja žena.

- Dodatno, u jednoj je žena sporedna junakinja, a u četiri pjesme je glavna junakinja žena kao supruga i majka. U više od 87 posto mojih pjesama u zbirci je žena glavna junakinja. Nadam se da će ženski princip time biti zadovoljan i zadovoljen – kaže Krivski.

Potaknut pitanjima o prisutnosti vina i kave u njegovim pjesama, nastavio je računicu te ocijenio da su “iako manje prisutni, nezanemarivi kao pospješivači igre Ljubavi koju On osjeća prema Njoj kao glavnoj junakinji”. Ta se igra ljubavi pojavljuje u 160 od 183 pjesme.

To nije nevažno jer je Krivski, osim što u radno vrijeme upravlja ljudskim potencijalima u jednoj kompaniji, sommelier prve razine i barista. Na pitanje daju li i u biznisu žene kao šefice više prostora muškarcima nego što muškarci kao šefovi daju ženama Krivski kaže:

– Nemam dojam ni iskustvo takve ili slične razlike na upravljačkim pozicijama u biznisu. Možda zato što u biznisu, svjesno ili nesvjesno, osobe na upravljačkim pozicijama prije svega procjenjujem po sposobnostima a ne po spolu, po tome koliko osoba zna, može i želi. Sad kad razmislim na „spolni“ način o vašem pitanju, u mom profesionalnom iskustvu samo jednom je formalno meni nadređena bila i jest, upravo sada, žena. Neformalno, bilo je puno više nadređenih mi žena nego formalno mi nadređenih muškaraca. Formalno ili neformalno, iskustvo je isto kao i sa svakim stručnim, karakterno i vrijednosnim sustavom potkovanim, motiviranim nadređenim željnim suradnje i obostranog razvoja. Bila to Ona ili On. Isto kao što je i ne tako dobro iskustvo kad nema stručnosti, potkovanosti karakterom i vrijednostima, kad nema motivacije i želje za suradnjom. A takvih, formalnih i neformalnih nadređenih,  žena i muškaraca bilo je podjednako. Dakle, po meni, okanimo se spolnih filtera percepcije pri gledanju na upravljačke pozicije i „filtrirajmo“ individualno, po gore navedenim principima. Prostor daju liderice i lideri, stručni, osviješteni, karakterni i vrijednosno orijentirani na razvoj svojih suradnika. Liderstvo je znanje, vještina, karakterna crta, pa samim time nije ni muškog ni ženskog već srednjeg spola, gramatički. A životno, karakteristika oba spola – kaže Krivski.

Brojna istraživanja pokazuju da, u prosjeku, žene imaju bolje razvijenu sposobnost empatije, i to ne samo emocionalne empatije (sposobnosti za razumijevanje tuđih osjećaja) nego i kognitivne empatije (sposobnosti za uživljavanje u tuđe stanje uma), kaže Ivana Delač, psihologinja i spisateljica, autorica romana „Japodinine muke“.

– Možda je to razlog što se spisateljice više usuđuju pisati muške likove nego pisci ženske, jer se lakše mogu uživjeti u stanje uma svojih likova neovisno o njihovom spolu – pretpostavlja Ivana Delač, koja se u sva tri svoja romana bavila glavnim ženskim likovima. Unatoč tome što se u kratkim pričama odvažila na pisanje iz perspektive muškog lika definitivno se, kaže osjeća kompetentnijom za pisanje iz ženske perspektive.

Umirovljena liječnica Branka Erdelji Štivić, koja je novu karijeru pronašla u pisanju započevši je romanom „Starenje za početnike“, smatra da razloge zbog kojih spisateljice daju više prostora muškim likovima nego pisci ženskim treba tražiti u razlikama između muške i ženske psihologije te muško ženskih odnosa duboko ukorijenjenih u patrijarhalnim zasadama.

– Ne raspolažemo specifičnim podacima, stoga možemo samo pretpostaviti da su muški autori skloniji sadržajima koji podrazumijevaju akciju ratnom, avanturističkom, kriminalnom romanu, što onda stavlja muške aktere u prvi plan, dok se ženski autori kojih je, prema istom istraživanju, sve manje u odnosu na muške više bave psihološkim temama koje se podjednako tiču i muških i ženskih likova – kaže Erdelji Štivić otvarajući tako temu o kojoj vrijedi raspravljati.

Trenutačno radi na drugom romanu  s dva jaka ženska lika. Junakinje su slobodoumna mlada umjetnica u usponu i liječnica u pedesetim godinama života.

- Inspiriraju me kreativne žene koje ne odustaju. Nastojim i sama ostati na tom tragu. Propitujem izbore koji danas na raspolaganju ženama u društvu, kao i različite, izravne i prikrivene pritiske koji te izbore usmjeravaju – kaže Erdelju Štivić.

Stjepo Martinović, novinar, pisac i kantautor  koji na Beletrin panel dolazi sa romanom „Kornelija broji oblake“ smatra da su zamijećeni trendovi očekivani u svjetlu socio-ekonomskih kretanja u svijetu u tom razdoblju.

– Industrijska revolucija, ratovi, prevrati... donose prevagu muškog faktora, žene se, usprkos (sufražetskoj) afirmaciji, potiskuju u pozadinu, što se moralo odraziti i u književnosti. Svijet romana se žestoko maskulinizira, žene postaju epizodistice u svijetu koga su same rodile... pa je prirodno da (muški) pisci daruju vodeću ulogu muškarcima, a ne „slabijem spolu“ – kaže Martinović te dodaje kako se u njegovim romanima redovito pojavljuju uvjerljive žene, snažne i kad im je najveća snaga u prividnoj slabosti. 

– U romanu „Sirene pjevaju fado“, na prvoj razini čitanja sagi o potrazi za korijenima (muškog protagonista), snažna junakinja, zatočenica braka i arogantnog društvenog okoliša na pučinskom otoku, nalazi nadahnuća i moći da slučajnog posjetioca mjesta zaodjenutog zimskom čamotinjom učini ocem svoga djeteta koje će „nastaviti lozu Viskovićevih“, inače osuđenu na nestanak... dakle, svjesno se upušta u avanturu iz koje će izaći „breja“, ali i žena pred kojom je budućnost majke i život obilježen smislom, koga više nije vjerovala da će naći – kaže Martinović koji suvremeni hrvatski roman smatra izrazito neprijateljski nabrušenim prema ženama.

Književnica, urednica i teoretičarka žanrova Milena Benini, koja na Beletrin okrugli stol donosi svoj najnoviji futuristički roman „Nokturno za krpelja“, smatra pak da većina muških autora ženske likove piše kao svoju nestvarnu fantaziju. Isto tako,  kaže Benini, junakinje postaju vidljivije kad ih pišu muški autori. Lisbeth Salander, junakinja romana “Muškarci koji mrze žene” švedskog pisca Stiega Larssona smatra se svojevrsnom prekretnicom među ženskim likovima. Benini kaže kako je kroz taj roman prvi put u javnost dospjela ideja da možemo imati glavnu junakinju u akcijskom trileru. Međutim, Benini naglašava da su mnoge spisateljice napisale mnogo inspektorica-glavnih junakinja, ali slavu je dobila ona koju je napisao muškarac.

 – Lisbeth Salander je junakinja prilagođena muškoj ideji ženskog lika – kaže Benini.
Kakve junakinje zapravo voli publika i koliko ukus publike djeluje na formiranje likova u literaturi, bit će jedno od ključnih pitanja Beletrinog panela na Interliberu, koji će voditi Dragana Radusinović Tafra i time ujedno predstaviti svoju junakinju iz romana „Tajkunova kći“. Po njezinu mišljenju, stanje u literaturi vjerna preslika stvarnog života koji je uvjetovan odgojem kroz generacije.

Muškarce koji ženama daju više prostora i više slobode obično negativno percipiraju alfa mužjaci kojima većina plješće, a takvi daju prostor samo sebi, primjećuje Dragana Radusinović Tafra. Jer dok su žene generacijama odgajane tako da uvažavaju mušku perspektivu, muškarci nisu jednako odgajani da u istoj mjeri uvažavaju žensku perspektivu, kaže Tafra i objašnjava promjenu koju u takvu perspektivu unosi njezina glavna junakinja:

- U „Tajkunovoj kćeri“ više je naoko dominirajućih muških likova međutim osim Jelene, koja je glavna junakinja na sredini pozornice, lik njezine majke, potom njezine asistentice pa šefice porezne uprave i lik jedne djevojčice pokazuju kako žene ipak upravljaju mnogočime što se ne vidi. Bilo bi zdravo za društvo da to počne primjećivati. 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.