ponedjeljak, 4. studenoga 2019.

Božica Jelušić | Dok živi rijeka



Što veli pjesma: "Stižu me sjećanja". Ali ja sam ona koja mora naprijed: to sam naučila od rijeke. Gladna novih slika, novih energija. U potrazi, preradi,guranju teških nanosa, u hrljenju i grljenju, svega što dođe, čak i kad nije lagano.Nekad sam vir, nekad kamen koji miruje na njegovu dnu. Voljela bih imati osjetljivost rječnoga raka, njegov instinkt povlačenja u oklop.Ali također bistrinu i brzinu vidre, njenu pokretljivost, prisvojenu narav vode, moć preobražaja.

Vodomar je kraljevski lijep u svome perju, dušmanski opasan kad škarastim kljunom reže ribu na pola. Priroda podnosi sve kontraste, od blagosti do okrutnosti. Ona se ne pogađa, ne nudi ustupke, ne plače za izgubljenim. Nadoknađuje u hodu, reminiscira u trku i traži novo, otpornije i žilavije za opstanak.I kao što nas filozof podsjeća: "Izvještačene stvari odišu ispraznošću", dok "Ljepota je organička, lijep je predmet nepredvidljiv, šarolik i izlomljen".

Na obali rijeke vidim kako je moje znanje maleno, krnje i nepotpuno. Demosten bi došao ovamo, stavljao kamenčiće pod jezik, natjecao se sa šumom rijeke, učeći savršen govor. Veliki konstruktor strojeva, zamoren minucioznim detaljima, došao bi da izbistri optiku, da vidi ono mimikrirano, uklopljeno, ali vječito uzbibano i sklono prihvaćanju druge forme, suštine i entiteta. Ma koliko nam se to gadilo, među kornjačama i žabama svakako imamo rođake, a među divljim korovima spasitelje od opakih bolesti civilizirana svijeta. Stoga im valja prići pobožno, u očekivanju da će nam jednom željeti predati svoju mudrost.

Ništa ne očekujem kad krenem prema rijeci. Čak niti da ću joj moći prići blizu, budući da ne znam koliko je opala ili nabujala. Samo velim, dođem pogureno a vratim se uspravno. Jesam li ovakva ili onakva, melankolična ili ironična, natuštena ili vijoglava i neoprezna, to uopće nije bitno. U odnosu na rijeku, ja sam plutajući komadić kore, istrgnuti korjenčić,prazna polovina bezupke u pijesku, potplat razmočene cipele, čiji vlasnik ne hoda više ovom šljunčanom obalom. Samo promatram, inspektiram, prepuštam se, baš kao isti onaj promišljatelj veli: " Na taj način čovjek se spašava od slijepih ulica, predvidljivih fiksacija, zaglušujućih navika. "

Posvećujem ovu meditaciju najvažnijem rođendanu na svijetu.
Sasvim lagano, idem u kišu, zadovoljna što je rijeka blizu i što sam još uvijek u jedinstvu s njom.

4. studenoga 2019.
Flora Green

Fotografija: Ivan Nivan

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.