Sve je to u glavi

Slavenka Drakulić, Optužena 

Piše:Martina Sviben

Svi koji su čitali Slavenkine romane znaju da je esencija njene proze BOL. Bol u svim pojavnim oblicima, manifestacijama, otjelovljenjima, bol koju nam zadaju drugi, bol koju si zadajemo sami, bol koju nismo zaslužili (poput boli koju izazivaju bolesti), bol koju smo zaslužili kao posljedicu vlastitih pogrešnih odluka, poteza, zabluda, zloće.

Njezina umjetnost pripovijedanja o boli fascinira me od prvog romana koji sam čitala, a bila je to Mramorna koža. Ona me svojim pisanjem privukla hrvatskom ženskom pismu koje je bilo i tema mog diplomskog rada.

Za mene nitko ne piše tako uvjerljivo o boli kao Slavenka. Kad želim čitati jaku, intimnu prozu nabijenu individualiziranom patnjom, uzmem nešto njezino, a uglavnom sam sve ponovila već nekoliko puta.

Optuženu sam nestrpljivo čekala iz više razloga. Tema odnosa majke i kćeri osobno me zanima, a znam da će Slavenkin način probadati, izazivati uspomene, provocirati razmišljanje -  raditi mi ono što želim da mi literarni tekst "radi".

Nedavno je u Daminu gambitu, gdje je dosta vremena bilo posvećeno novom romanu, Slavenka po ne znam koji put objašanjavala da ne mora svaka priča o boli koju napiše biti osobno proživljena, što javnost uvijek intrigira na neki način. Ali poznavanje boli - jer ona ju je u životu itekako upoznala - autobiografsko je tkivo na koje nacjepljuješ fikcionalne elemente. Svaka osobna bol daje ti drugačiji uvid, nespoznatljiv onima koji, srećom, nisu proživjeli traumu(e). Ja to razumijem i zato čitam takvu prozu.

Na već isprobani način, ali nikako otrcan ili predvidljiv, žrtva u prvome licu pripovijeda svoju priču (svoju bol). Sjajna izmjena fokalizacije u jednom tijelu, od petogodišnje Djevojčice, djevojke, mlade udane žene.

Tko je Optužena? Naoko nevidljiv, ali sveprisutan jaz između promatrača u sudnici i Optužene raste kroz tekst, i na kraju se i sami pitamo Tko je Optužena? Kome se sudi? Tko je ubio svoju majku?

Suosjećamo s ubojicom i žrtvom, konfuzno je što znamo tko je ubojica, ali žrtava je više. Ubojica je žrtva, ubijena je žrtva. Nema se koga osuditi. Niti zašto.

"Optužena" (jer jedino pod navodnicima i može biti) čitavo vrijeme priča iznutra, priča drugima svojom šutnjom.

Ja sam ti dala život - ja ti ga mogu i uzeti - često joj je ponavljala majka.

Znam samo da nikada svojoj djevojčici neću ponoviti one mamine riječi koje su mi obilježile život, i da je to moj jedini dobitak. 

Ulogu staklenke na naslovnici romana otkrijte sami. Strašno.