petak, 11. listopada 2019.

Slavica Gazibara | Soba


Primjećivao je on promjene na sebi, u svom izgledu. Pa kako ne bi primijetio! Nekako se sav utanjio, smršavio. Sav se skrčio. Kao kad džemper od najfinije vune operete u perilici na najduljem programu. Pa ga izvučete, a on kao za dijete! Ma što za dijete, za lutku! Eto tako i on. A kako je on postajao sitniji i manji, tako je soba rasla. I širila se. Kad bi zbog neke bube htio pogledati u plafon, on bi samo malo nakrivio glavu i pogledao gore. A sada s istom tom kretnjom tek bi vidio sredinu zida, a plafona nikako. Morao bi se nagnuti skroz otraga, a možda bi se i prevrnuo, tko zna. Zato više i ne traži bube po plafonu. 

I nekako mu je sada u toj njegovoj sobi postalo puno prostranije. Prije bi mu na momente – kada nije radio ili čitao za stolom – dolazilo da poludi od osjećaja da ga zidovi guše, da su mu se opasno približili, da mu je plafon skoro na glavi, da nema mjesta. Srce bi mu se uzlupalo negdje u grlu, dlanovi se oznojili i morao bi van. Na zrak. U prostor gdje je mogao disati, šetati i misliti. Vani se uvijek osjećao spretnim u svome tijelu koje je potpuno sinkrono pratilo sve njegove želje, misli i reakcije. Sve je vani bilo uštimano. Kada bi se našetao i smirio, vratio bi se u svoj stan, u sobu i opet je normalno sve funkcioniralo. Do nedavno.

Nije tu bilo nikakvog prijelomnog momenta. Ništa se značajnog nije dogodilo. Naprosto se ulijenio. Sve je rjeđe izlazio, više vremena provodio za radnim stolom i za knjigom. A onda ga je i to pustilo pa je ili sjedio za stolom podbočivši glavu rukama i gledao kroz prozor, ili na krevetu sklopljenih ruku u krilu buljio u pod. I tako satima. Tako danima.

Ne zna precizno kad je to bilo kad je shvatio da se mora podići na prste da sjedne na stolicu. Iznenadio se strašno. Odmah je sišao s nje i krenuo sjesti na krevet. Ali, i tamo je potrajalo dok nije uspio. Onda se odmaknuo, stao nasred sobe i gledao stvari u njoj, vrtio se, gledao prozore koji su sada bili puno viši nego prije, stol također, a ormari su ga skoro uplašili. Onako smeđi, zaobljeni, starinski nacifranog reljefa – gotovo kao neki ogromni sarkofag, položen okomito. Užasnuo se. Jedva se pokrenuo k ormaru  čija su lijeva vrata bila odškrinuta i nikad se nisu dala potpuno zatvoriti.  Nekako ih je uspio otvoriti i onda je zažmirio. Na tim je vratima ogledalo i želio se pogledati. A zašto onda žmiri? Boji li se što će ugledati? 

A onda je otvorio oči. Jasno je vidio suprotni zid s policom pretrpanom  knjigama, komodu na kojoj je bila vaza, iznad stari zidni sat koji nije radio i uramljeni plakat za predstavu filma Smrt u Veneciji. 

Govorio sam mu nek' izađe, nek' ide malo među ljude! Rekao sam mu da se mora družiti, da ne može živjeti sam kao pustinja. I eto – pojela ga samoća!

I ja sam mu govorio, ali nije htio slušati. Ta soba ga je pojela, velim ti ja!

Nema komentara :

Objavi komentar