Kolumne

petak, 11. listopada 2019.

Igor Petrić | Tko na nebu pali zvijezde?


„Jutro“ – pozdravi Albert.

„Kao i obično“ – pita Barbara, namještajući šalicu. 

Albert je samo kimnuo glavom u znak odobravanja. Danas nije bio prvi. Poštari i nekoliko državnih službenika zauzeli su najbolje pozicije ispijajući svoje prve jutarnje kave. Samo da mu se nitko ne obrati. Uzeo je dnevne novine i prvo što je vidio bio je oglas novootvorenog frizerskog salona za kućne ljubimce. „Čemu?“ – pomislio je onako sam za sebe, znajući da danas možeš prodati sve i svašta, a i ljudi moraju živjeti od nečega.

Unatoč svemu upitnik je i dalje veselo lelujao iznad njegove glave. Možda zato što ni sam nije volio ići frizeru ili je jednostavno pobornik prirodnog izgleda kućnih ljubimaca.

 „Magla se još uvijek nije digla, a skoro će podne. Mislim, još samo nekoliko sati do podneva i njoj se svejedno ne diže. Bože, glupog li jutra, glupog li prijepodneva.“ – nezadovoljno, onako sama sebi u bradu promrmljala je Barbara i pomisli kako bi bilo super nakon posla otići na vožnju biciklom, ali 

… Naravno uvijek neko „ali“ sve mora pokvariti. Vjerojatno će, baš danas netko svratiti. Onako bez veze. Najaviti se pola sata prije dolaska i upropastiti ovu „prekrasnu“ današnjicu koja je počela s maglom, a s njom će vjerojatno i završiti.  



„Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu dosađivati jedni drugima. Recimo … svatko od nas ima barem jednog dosadnjikavog rođaka, poznanika koji želi postati prijatelj, prijatelja koji dolazi samo kada nešto treba, poznanika ili prijatelja koji želi nešto više od poznanstva, od prijateljstva, od … nečeg trećeg, četvrtog, petog, pedeset i petog ili pak susjeda u potrazi za žlicom šećera, kave, soli ili kakvim kućanskim pomagalom kojem niti on, niti vi ne znate ime, ne znate svrhu, ne znate u stvari ništa, osim da vam treba, jer svi, baš svi znaju da se baš s tim i takvim pomagalom može sve. Sve popraviti, zategnuti, stegnut, izravnati, izrezati, uvrnuti, izvrnuti, ma i potrgati ako se kojim slučajem što treba potrgati i još štogod štošta. Mislim, svi mi imamo nekog takvog, ili ćemo jednog dana imati. Pojavit će se od nikud i ostati. Ti i takvi ljudi i njihovi dolasci idu mi na živce. I ne … ne mogu si pomoći. Bljuje mi se od svih tih likova s kojima nemam ništa, nemam ništa blisko, ništa zajedničko i ne mogu si to objasniti. Ne vidim nikakvu svrhu njihovog postojanja. Kad bi svi, jedan za drugim nestali i ostavili prostora normalnijim pojedincima. Kad bi … pingvini govorili, sigurna sam da ne bi dolazili s Madagaskara … Glupave li gluposti …“  – ljutila se Barbara na samu sebe i zaključila: 

„Danas nitko neće doći, neće najaviti svoj dolazak i neću morati smišljati glupave izlike, glupava opravdanja i onda se danima gristi misleći kako sam nekog povrijedila. Čim dođem doma isključit ću sve komunikacijske uređaje. Za svaki slučaj, jer nikad se ne zna, tko  i kad može nazvati ili poslati kakvu poruku. Kad su uređaji isključeni, isključeni su i tu nema pomoći, nema grižnje savjesti, jer nije do tebe, nego do uređaja. Znaš ono „baterija se ispraznila“, nestalo je struje i nisam resetirala uređaje, nisam ispraznila koš za smeće, a u njemu se nagomilalo poruka i propuštenih poziva i nisam ovo i nisam ono i baš me briga. „Sve je u redu. Smiri se. Samo polako. Duboko udahni. Diši, udahni, izdahni, diši duboko … – tješila se Barbara i pomislila kako će danas popodne sigurno pasti jebena kiša. Prvo magla, potom kiša, iako starci kažu kako nakon magle uglavnom dolazi sunce. Nekom će i doći, ali meni sigurno neće. Ne, ne i ne. Ponavljam NE! Više nikom ne vjerujem. – reče Barbara i nasloni se na šank.



„Koji dan! Koji blesavi dan. Danas će sve otići do vraga i bestraga. Danas će sve otići u nepovrat, a ja ću poludjeti ili možda neću, ili možda hoću? Možda i neću i hoću istovremeno. Ma boli me ona stvar. Nek' sve crkne, neka svi crknu i odu u zečju rupu materinu …“ -  promrmlja Barbara i povuče se do aparata za kavu. Kao da bježi od njoj nepoznatog razloga.



„Stvarno danas je pretjerala. Mislim, ne Vi, nego magla kojoj se očito ne diže i sve je nekako tmurno i bez veze. Tmurno, jednolično, unaprijed prognozirano i kao takvo osuđeno na propast. – reče Albert, kojem je očito bilo stalo do Barbare. Stalo na onaj čudan i samo njemu svojstven način. Malo bi, pa malo ne bi i tako danima i tjednima još od prvog dana kad ju je ugledao. 



Barbara ga samo ošine pogledom, onako prijekorno s prikrivenim značenjem „koji kreten“. 

„Koji je vama … Što si dovraga umišljate. Komentirate moje mišljenje o vremenskim prilikama i ljudskim neprilikama. To što sam možda i rekla, komentirala, rekla sam sama sebi, ne vama. Moja razmišljanja ne tiču se nikoga.“


Albert ju je samo gledao. Nije razumio, nije čuo što govori. Bitno da mu se obratila i to prvi put njemu, samo njemu. Napokon čuje njezin glas. Glas upućen njemu osobno i pomisli: gotovo je, to je to, sad ili nikad. Ukazanu priliku treba pametno iskoristiti.“    



„Može kava? Danas, poslije podne.“



„Može. Radim do pet. Čekaj me na klupi ispod sata i razmisli: Tko na nebu pali zvijezde?“



„Što pali …?“ – začuđeno priupita Albert



„Pa zvijezde. Znaš ono. Pogledaš gore. Prvo ih nema, onda se počnu pojavljivati, jedna po jedna. Klik-klik-klik. Oduvijek me zanimalo ima li to veze s nekim nadnaravnim bičem, recimo bogom koji uz sve obveze nametnute iracionalnim zahtjevima nabrijanih vjernika pali i gasi zvijezde ili skupinom šaljivih vanzemaljaca koji uvjetno po preporuci nadležnog Intergalaktičkog suda odrađuju pali-gasi obvezu sa zvijezdama, kako ne bi završili u nekom od strogo čuvanih zatvora s onu stranu galaksije .“



„Provjerit ću. Provjerit ću.“ – izusti Albert, održavajući osmjeh na pristojnoj razini, da ne pukne, ne prasne poput balona od sapunice. Ubrzavajući korak, zaustavi se ispred izloga frizerskog salona za kućne ljubimce. Susjeda Ana je upravo raščešljavala nekog psa. Pas je bio miran, kao u nekom polusnu, omamljen nježnim pokretima Anine ruke. Mahnula mu je i prijateljski se nasmiješila.



„Pozdrav.“ – promrmlja Albert nezainteresirano jer Ana je bila susjeda i ništa više. 


„Što sad i kako dalje.“ – mučio se Albert. Nevjerojatno, od svih ljudi na ovom svijetu, kud baš ja naletim na onu drugačiju, onu pomaknutiju, koja mi se uz sve to i sviđa i još se pritom zove Barbara. Stara gatara spomenula je neku Barbaru, ali je očito zaboravila napomenuti da je ista „malo“ drugačija, zarobljena u nekom samo njoj razumljivom svijetu u kojem očito za mene mjesta nema.  Zašto zvijezde, zašto bogovi i vanzemaljci? Zašto baš sad kad sam napokon smogao snage uspostaviti kontakt, skupio taman toliko hrabrosti koliko je bilo potrebno za prvi korak. Zašto?“


„Susjed?! Susjed, ako si za čaj danas popodne, svrati kod Barbare“ – rekla je Ana vješto vrteći škare oko kažiprsta.



„Mooože??? – oprezno će Albert, ni ne sluteći na što se sve svode te riječi utješne. Ta pitanja i odgovori, prijedlozi i dogovori. Čaj, popodne, kod Barbare? Ja stvarno nisam normalan. Danima ništa. Ma što danima, tjednima i onda dva dogovora istovremeno, koja su međusobno isključiva i potencijalno opasna.


Podne je prošlo. Magla se digla i naravno, sunce je zasjalo. Nema oblaka, nema kiše. Barbara će vjerojatno otići na planiranu vožnju biciklom nakon što otkanta sve one rođake, prijatelje, poznanike, a ja … Hmm … mislim da ću ipak sam otići na pivo kod Lojzeka – zaključi Albert i isključi sve komunikacijske uređaje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.