Hranila sam ribe u rijeci usred Urfe,
Bio je dan topao kao vruci plamen.
Za liru dobivam limenku hranjivih mrvica,
Za sreću i ispunjenje zelje bacam ih dole
U vodi koja teče, ludi znamen.
Na blagoj, zelenoj površini pojavljuje se
Bezbroj tmastih, tustih riba. One hvataju mrve
Kao sjeme i gutaju, nada u njima kao da će
Eksplodirati. U rijeci pored džamije i sinagoge
plamen iz davnih vremena, u vodi koja
Je bila vatra za Abrahama namijenjena,
Da ga iz mesa u prah odmah satre. U toj vodi
Vidim lice koje se iz sna u stvarnost preobraća
I pada na tlo, teško kao kamen. I strah u obliku
Ljetnog kruga, iz mirisa trave u dodir koze koja
Se obnavlja, samo laže da protočnost srca nije
Moguća. Hranim ribe i okopavam vrtove. Nek
Ponovo planem!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.